Amila Terzimehić: Najlakše je biti nezadovoljan i tražiti krivca u nekom drugom (FOTO)

Njeno ime je Amila Terzimehić i ona je talentirana glumica iz Sarajeva koja svojom svestranošću zapanjuje. Ona glumi, pleše, režira i sve što radi itekako je zapaženo. Zanimljiv podatak u njenoj biografijii svakako je i titula nekoć državne prvakinje, koju je osvojila čak 13 puta u svim kategorijama, u ritmičkoj gimnastici. Moto njenog dosadašnjeg uspjeha bio je rad, red i disciplina, a nema razloga da tako ne bude i u budućnosti.

Iako pozorište za nju predstavlja pravu i istinsku umjetnost, rad na filmu jednako je vrijedno iskustvo i poseban izazov koji rado prihvata.

Razgovarala: Elma Behram, Radiosarajevo.ba

Tek joj je 27 godina, a u njenoj biografiji upisani su brojni projekti. Jedan od njih je i angažman u filmu filmu reditelja Rogera Donaldsona November Man.
U posljednje vrijeme predano je radila na predstavama Prst, Životinjska farma te Dame biraju, a narednih mjeseci Amila će dosta putovati.

Radiosarajevo.ba: Vi ste jedna od rijetkih među našim glumcima koja se okušala i na svjetskoj filmskoj sceni. S obzirom na to da ste dosta mladi, koliko vam to imponira?

Amila Terzimehić: Dovoljno da imam motivaciju za dalji rad i napredak. Raditi na filmu November Man je jedno od najdragocjenijih iskustava koje sam doživjela, jer sam u tom periodu snimanja osjetila možda i najveći strah do sada i najveću sumnju u sebe. Ono što ovo iskustvo čini još izazovnijim je ta borba koja se dešavala u meni da pobijedim samu sebe, tj. sve te nedoumice i prijetnje koje su mogle smetati u mom radu i toj savršenoj priči. Kada sam to uspjela, počela je igra. Rad na jednom takvom filmu i s takvim profesionalcima je iskustvo koje nikad ne zaboravljaš. Slagala bih kad bi rekla da mi ne imponira, ali isto tako mislim da sam imala mnogo sreće i da je to nešto što je prošlo. Svaki sljedeći projekt još je važniji jer je projekt koji radim sada i ovdje. Lijepo je stati, okrenuti se, i osmjehnuti jednom takvom iskustvu, ali još ljepše je taj osmijeh prenijeti u sadašnje i buduće projekte i izazove, kojima se isto toliko radujem.

Radiosarajevo.ba: Kako ste postali dio ekipe u filmu November Man?

Amila Terzimehić: Ja imam ugovor s Casting agencijom Zona, koju vodi Anila Gajević, i koja je jedina casting agencija na našim prostorima. Pri tome, to je agencija koja ima odlične rezultate i koja napreduje svakim danom. Anila Gajević jako dobro poznaje naše glumce i smatra da oni svojim kvalitetom mogu parirati bilo kojem glumcu u Hollywoodu, što se vidi po rezultatima i dosadašnjim angažmanima i ostvarenjima naših glumaca u visokobudžetnim filmovima A produkcije. Anila Gajević mi je odmah rekla da misli da imam velike šanse da dobijem ulogu Alexe.

Radiosarajevo.ba: Bavili ste se ritmičkom gimnastikom, i to veoma uspješno, je li to na neki način olakšica za što kvalitetniji glumački rad?

Amila Terzimehić: 13 godina sam živjela jedan način života i on je srećom i dalje prisutan. Rad, red, disciplina. Ja sam sigurna da je olakšica za glumački poziv. Ne znam da li za kvalitetniji, ali sigurno za predaniji i potpuniji rad u ovom poslu. Odluka da prestanem raditi nešto što mi je bilo najvažnije je bilo moguće jedino ako ću sljedećem izboru dati sebe još više. Drukčije nema smisla, svrhe... a i nezanimljivo je. Osim toga gluma je za mene najizazovnija i najekstremnija igra koja ne trpi laži, "odrađivanje", lijenost i odmor.

Radiosarajevo.ba: Upravo iz tog razloga ste i članica "MESS Dance Company", pripremate li trenutno nešto novo?

Amila Terzimehić: Evo već godinu dana radim na novom projektu u SARTR-u. Tačnije, to je drugi projekt MESS Dance Company. U pitanju je moj solo projekat. Predstava savremenog koncepta i autobiografskoga sadržaja koja se bavi, i u kojoj se bavim, ženskim tijelom, ili preciznije tijelom kao objektom i o njenoj moći, tj. nemoći... Prolazim kroz razne teme odnosa spram vlastitog iskustva tijela kao što su pitanja ženske boli, granice izdržljivosti, snage, ali i iscrpljenosti, pitanje identiteta, seksualnosti te težnja za slobodom, ličnom i umjetničkom. Na ovom projektu radim s vrhunskom ekipom i umjetnicima čiji rad neizmjerno poštujem i kojima se divim. Projekt je posebno izazovan i golicljiv jer je alternativnog tipa što znači da ne potječe ni iz jedne institucije, što ga čini još zahtjevnijim da se prikupe sredstva i nađu partneri koji će podržati projekt i učestvovati u njegovoj priči.

Radiosarajevo.ba: Čini se da ste, otkad ste u glumačkim vodama, konstantno u "petoj brzini", u posljednje vrijeme predstave Prst, Životinjska farma, Dame biraju... kakvi su daljnji planovi?

Amila Terzimehić: Prošle sedmice smo imali premijeru predstave Dame biraju koju je režirao Admir Glamočak. Predstava je rađena u produkciji glumca Slavena Vidaka koji je direktor nezavisnog udruženja pod nazivom ALTTEATAR. Udruženje koje okuplja mlade glumce, daje im priliku i vjetar u leđa. U situaciji kakva je danas mislim da je najvažnije da mladi uzimaju stvari u svoje ruke, pokreću nezavisna udruženja, i na taj način svojim radom i borbom prkose institucijama, vremenu i situaciji. Narednih nekoliko mjeseci dogovorena su gostovanja predstave Mali mi je ovaj grob u New Yorku i Torontu, kao i Crnoj Gori. Tako da me ta putovanja, i festivali posebno raduju i uzbuđuju.

Radiosarajevo.ba: Mladi ste, ali kako sam već spomenula mnogo ste do sada radili, možete li nam reći šta je to u čemu ste najviše uživali i s kim najviše volite sarađivati?

Amila Terzimehić: Svako novo iskustvo mi je podjednako drago i jednako važno jer je drukčije i jer počinjem sve ispočetka. Ljudi s kojima radim, novi saradnici i kolege me najviše inspiriraju i motiviraju. Svaki novi proces shvatim koliko smo svi različiti i koliko toga možemo naučiti jedno od drugih. Najlakše je biti nezadovoljan, i tražiti krivca u nekom drugom. Svaki proces do sada koji sam imala mi je donio toliko toga, i promijenio me na neki način. Možda će zvučati čudno, ali mene najviše motivira moje sopstveno neznanje. Uživam da učim od ljudi s kojima radim.

Radiosarajevo.ba: I za kraj, film ili pozorište?

Amila Terzimehić: Biram i pozorište i film. Bila bih luda kada bih rekla da ne volim raditi na filmu i da to nije ono što me zanima. Ja samo mislim da je film umjetnost reditelja i da se na filmu može pojaviti bilo ko. Čak ću biti hrabra i reći da za film nije potrebna akademija. Pozorište je nešto sasvim drugo. Osim što je itekako potreban zanat i škola, još je potrebniji svakodnevni trening i učenje. Za mene je film trenutak i sadašnje vrijeme, dok je pozorište i prošlost i ovaj trenutak i budućnost.