Amela Ajanović: Profesorica sa radovima na štriku

Amela Ajanović je mlada profesorica umjetnosti i magistrica grafike iz Sarajeva. Predaje likovnu kulturu u osnovnoj školi, a u Srednjoj školi primjenjenih umjetnosti predaje anatomiju i teoriju likovne forme. Iza sebe ima zavidan broj radova i izložbi, a od 2008. je i članica Udruženja likovnih umjetnika BiH.

RadioSarajevo: Počela si sa tekstilnim dizajnom...
Amela Ajanović:  Završila sam tekstilni dizajn u Srednjoj školi primjenjenih umjetnosti. Dosta me privlačilo kroz kreacije i samu obradu tekstila, s tim da ovdje nisam mogla nastaviti studirati. Tada me zaista zanimalo kreiranje. Imala sam i nekoliko izlazaka na Fashion Week. Bilo je zanimljivo, ali to nije bilo to. Upisala sam nastavnički odsjek na ALU, striktno zbog obrazovanja djece. Tada mi se to činilo jako zanimljivim, a i dan danas volim svoj posao. Na trećoj godini studija, moj profesor Avdo Žiga me potaknuo na grafiku. Iako prije toga nisam htjela da čujem za to da studiram grafiku – svidjela mi se. Na četvrtoj godini sam otišla kod drugog profesora, Halila Tikveše, kod kojeg sam diplomirala te upisala i postdiplomski studij, također na grafici.

RadioSarajevo: Trebalo je puno da se skrasiš?
Ajanović: Pa, volim da znam sve (smijeh)...

RadioSarajevo: Čime se baviš u svojim radovima?
Ajanović: Moja grafika je izrazito jednostavna, budući da je minimalistička. Ostalo je tu malo i od onog tekstilnog dizajna – utiskujem svoje grafike na platno, što nije slučaj nigdje u BiH. Niko se ne bavi takvim vidom grafike, svi rade uglavnom na papiru i sličnim materijalima, dok je kod mene tekstil bio osnova i za diplomski i za magistarski rad. Na diplomskom sam imala dosta velike formate – do dva metra. Ti radovi su dio stalne postavke Likovne kolonije u Počitelju. Na 59 prozora su moji radovi, kao zavjese koje štite od sunca, sa stilizacijom pčela u crvenoj i plavoj boji. Na magistarskom sam dosta izučavala oblik kruga, koji je najjednostavniji oblik u kosmosu, a malo sam se povezala i sa neke vjerske strane i shvatila da je to najsavršeniji oblik. Tu sam jednu ploču štampala na raznim vrstama materijala i dobila jednu čitavu kolekciju radova koji su bili svi različiti, iako su nastali od jedne ploče.

RadioSarajevo: Kako objašnjavaš svoje radove bijelo na bijelom i crno na crnom? Kako se uopće mogu vidjeti?
Ajanović: To se mora vidjeti na izložbi. Tekstil i boja koja se utiskuje apsolutno nisu u isti. Tekstil je matirano pamučno platno, dok boja ima i plastike u sebi, tako da ima malo odstupanja. Bijelo na bijelom je OK, ali kada moram potpisati rad crno na crnom, često mi se dešava da ne znam na koju stranu da ga okrenem. Imam i kombinacija crnog sa bijelim, ali i sa drugim bojama – crvenom i plavom, koje su bile osnova mog diplomskog rada. Uglavnom radim sa crvenom, plavom, crnom i bijelom bojom.

RadioSarajevo: Riječ dvije o suprematizmu u tvojim radovima?
Ajanović:  Pa, ugledam se na Maljeviča (Kazimir Maljevič, ukrajinsko-ruski slikar; začetnik suprematizma, teoretičar, pionir geometrijske apstrakcije; op. a.).  On je uglavnom koristio taj krug, tako da sam povezala svoje radove sa njim, jer je to čisti minimalizam.

RadioSarajevo: Kako je došlo do članstva u ULU BiH?
Ajanović: Pa, nekim logičnim slijedom događanja, budući da sam prije udruženja imala jako puno kolonija i izložbi, što samostalnih što grupnih, svuda po svijetu. Predala sam tamo, prihvatili su moje radove i od 2008. sam njihov član.

RadioSarajevo: Možeš li izdvojiti neke od svojih najznačajnijih izložbi?
Ajanović: Uglavnom su mi izuzetno bitne izložbe koje sam imala van granica BiH. Najinteresantnije su mi ove koje su bile u Zagrebu – zastavice koje se postavljaju kao instalacija na Trgu Bana Jelačića svake godine. To sam radila zajedno sa Alisom, budući da nas dvije tvorimo umjetnički duo Zakrpa – i tako krpimo, a često i nešto zakrpimo (smijeh)… Nakon toga dolaze tematske izložbe po Francuskoj, zatim Beč, Tirana, Priština, a uskoro mi se bliži i izložba u Bugarskoj. Bilo je zaista dobrih izložbi, tako da mi je jako teško izdvojiti neku posebno.

RadioSarajevo: Koje svoje radove izdvajaš?
Ajanović: A šta da ti kažem… Svaki je isti, minimalizam, krug … (smijeh). Imala sam ukupno tri kolekcije. Prva su bile pčele, druga parmaci, a onda krug. Uglavnom, sve što uradim na platnu mi se dopada. Taj medij mi je savršen i ne mislim ga mijenjati u skorije vrijeme. Ono što mi je kod njega najzanimljivije i najdraže je to što poslije svake izložbe upalim kući mašinu, zguram u nju sve svoje radove, operem ih i okačim na štrik.  Pretežno svaku svoju izložbu kačim na štrikove, sa drvenim štipaljicama. Nekada ih čak i sve pokvasim i okačim da se suše na izložbi.

RadioSarajevo: Baviš li se još nekim vidovima umjetnosti?
Ajanović: Prije sam radila video radove u kojima sam i “glumila”. Bilo je dosta zanimljivo, ali zbog grafike koja je izuzetno teška i zahtijeva dosta rada i truda, to sam nekako kanalisala u neko drugo vrijeme, a vjerovatno ću se nekada i vratiti na to. Također, pošto često putujem po likovnim kolonijama, a grafika je nemoguća za raditi u okviru njih jer je prezahtjevna, bavim se i slikarstvom. Moje slikarstvo dosta liči na grafiku – minimalno je, a slike su dosta pročišćene.U avgustu sam, zajedno sa Alisom, pozvana na jednu koloniju u Osijeku, kolonija se zove Slama (od čega se i prave radovi), a tema je Cirkus, za šta smo već osmislile jedan projekat i opet ćemo izaći sa nečim novim.

RadioSarajevo: Večeras se otvara tvoja izložba Tiše znači glasnije = Manje znači više, o čemu se tačno radi?
Ajanović: Radi se o izložbi radova koji zapravo nisu prvi put predstavljeni na ovim prostorima. Već su predstavljeni u drugim gradovima, a ovo je neki vid turneje. Prva je bila izložba u Travniku, zatim u Bugojnu, večeras je u Sarajevu, a naredna je u Bihaću. Uglavnom, moja kolegica Alisa Čaber i ja smo magistrirale u dva dana razlike i odlučile smo da sastavimo radove, budući da su slični po tematici. Ono što je zanimljivo jeste da smo naziv naše izložbe nazvali po nazivima naših magistarskih radova. Tiše znači glasnije naslov je njenog rada, a Manje znači više mog rada. Izložbu će otvoriti jedna moja mala prijateljica, Aiša Trebo, koja je sedmi razred osnovne škole. Ona će pročitati jedan jako ozbiljan tekst o ovoj izložbi likovne kritičarke Emine Lačević.