Almin Zrno: O Vijećnici kakve više nema

Priznati umjetnik fotografije Almin Zrno upravo je objavio fotomonografiju posvećenu sarajevskoj arhitektonskoj ljepotici Vijećnici i trojici čuvenih umjetnika koji su u njenom prostoru izlagali svoja djela. Autor u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba kaže kako je imao sreću da te tri izložbe prati i dokumentuje, te je tako nastala ova monografija.

Razgovarala: Vesna Andree Zaimović, Radiosarajevo.ba

"Pratio sam kako je zapaljena Vijećnica, simbol urbicida i kulturocida otvorila svoja ranjena njedra i prihvatila trojicu svjetski eminentnih umjetnika, Jannisa Kounellisa 2004., Edu Murtića  2008. i Bracu Dimitrijevića 2010. godine i kako su ta tri velikana odgovorila na pojam i simbol Vijećnice. Kroz realizaciju i postavku tih izložbi zorno pratimo i obnovu Vijećnice.

Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi me je angažovao za izložbe Kounellisa i Brace, a kanton Sarajevo i grad Zagreb za izložbu Murtića.

Kao što se vidi,  monografija je nastajala u zaista dugom vremenskom periodu, 10 godina, ali je jednostavno čekala  obnovu i obilježavanje 100 godišnjice početka Prvog svjetskog rata,  da bi se mogla realizirati uz sve nedaće koje su me pratile, ali to sada nije bitno. Bitno je da je ona tu i da svjedoči o jednoj Vijećnici koje više nema, a mislim da su nam ti fakti itekako potrebni u memoriji ovoga grada, države i planete općenito. Ništa od tih djela nije ostalo, jedino je ova monografija svjedočanstvo da su se desile i kako su grandiozne bile.

Iz obnovljene Vijećnice postoji samo jedan snimak, sa koncerta Bečke filharmonije,  i to kao krešendo čitave monografije koja broji 252 stranice".

Radiosarajevo.ba: Šta za Vas predstavlja sarajevska Vijećnica

Zrno: A šta može biti građevina kraj koje prolazite više puta dnevno i tako preko 40 godina (smijeh) Ja sam rođen i još uvijek živim u neposrednoj blizini.

U mladosti je to bilo veliko strahopoštovanje prema tako velikom i arhitektonski prelijepom zdanju, a kroz odrastanje i shvatanje njene svrhe u obrazovanju desetina i desetina generacija, prvih ljubavi... Njena energija je uvijek bila nevjerovatna, pa čak i onako ranjenja i ovako umivena, njena energija je kosmička. Ne može joj nitko ništa. Preživjet će ona i nas i ove što je sada čereče i sigurno još puno nas. Ovo je moj skromni doprinos njenom očuvanju kao hrama obrazovanja i kulture, a ne nekih administrativaca i inih šatro dušebrižnika.

Radiosarajevo.ba: Šta jednom umjetniku fotografije znači kada se objavi njegova fotomonografija? Da li ovakva izdanja imaju komercijalnu vrijednost ili se više radi o svojevrsnom prestižu? 

Zrno: Mislim da sam u prethodnim odgovorima dao odgovor i na ovo pitanje. Značaj objavljivanja monografija je sigurno veliki i nužan je, ali one ne nastaju tek tako i svako malo. One ipak treba da budu neki veliki presjek cjelina, etapa i ima puno ljudi koji nikada nisu,  niti će objaviti neku svoju monografiju za života. U mom slučaju se ne radi ni o komercijalnom niti prestižnom značaju. Ovo je jednostavno zvalo da se uradi i ovjekovječi u formi monografije kao svjedočanstvo i omaž umjetnicima koji su dali nesaglediv pečat duhovnoj obnovi i grada i same Vijećnice. Ovo je moje hvala njima, jer njihove Vijećnice više nema. Na žalost.

Radiosarajevo.ba: Vaš umjetnički izraz najprepoznatljiviji je po modnoj i akt fotografiji. Manje je poznato da ste aktivan član Udruženja likovnih umjetnika i da su vaše fotografije uvrštene u brojne kolekcije. Da li postoji razlika između onoga što radite po narudžbi i onoga što radite radi sebe?

Zrno: Naime, godine 2000. ja sam napustio medije i postao član ULUPUBiH-a. Meni fotografija nije posao nego ljubav, strast, emocija na desetu i trudim se zaista da radim samo ono u šta vjerujem, osjećam i tada dajem sve od sebe da taj uradak bude nešto najbolje što u tom trenutku mogu da dam. Nema tih novaca koji mogu platiti moju slobodu i viziju, kreaciju... Mnogi ljudi misle da, ako su zaradili novce na neki volšeban način, da su samim tim i kupili svu pamet ovoga svijeta, pa imaju slobodu da kažu, npr. ostavi ti tu svoju umjetnost sa strane, de ti to meni ovako. Sa takvim ljudima ne sarađujem. Mene uvijek prije kupe na viziju ili kreaciju, na nešto u što i sam povjerujem,  nego za novce..

Radiosarajevo.ba: Da li je našoj zemlji fotografija adekvatno vrednovana?

Zrno: Hahaha, i sami znate u kakvoj je situaciji naša kulturna scena, sistem obrazovanja, pa šta onda govoriti o vizuelnoj kulturi i adekvatnom vrednovanju fotografije. Ali uvijek je bilo i biće entuzijasta koji prkose. Samo se plašim da će promijeniti tržišta i napustiti nas. Moram priznati da nekada sretnem zaista divne ljude koji mi vrate vjeru da nije sve tako crno i da možda ipak ima nade za sve nas, a ne samo fotografe i položaj fotografije kod nas.

Radiosarajevo.ba: U posljednje vrijeme veoma ste aktivni na društvenim mrežama, pogotovo na Instagramu. Koliko ovakav vid prezentacije ide na ruku umjetnicima?

Zrno: Moram reći da sam ja među zadnjima koji je pristao da analognu fotografiju zamijeni digitalnom. U tom periodu sam zaista imao puno problema i nerazumijevanja, ali sam shvatio koliko je to uzaludna borba bila. Isto tako je i sa društvenim mrežama, dugo sam odolijevao i onda u jednom trenutku odlučio da se prepustim novim tokovima. Dogovorio sam sa sobom da nema objavljivanja gluposti, nego samo svojih radova za koje mislim da vrijede. Rezultati su zaista nevjerovatni (smijeh), to moj inbox najbolje zna. Za neke kao da sam se tek pojavio na sceni, a ne da sam tu već dvadesetak godina profesionalno. 

Radiosarajevo.ba: Da li u nekome od mladih bh. fotografa vidite potencijal? 

Zrno: Ne bih da nekoga uvrijedim, tako da ću skrenuti pžznju samo na jednog zaista mladog fotografa sa strašću i srcem, a to je Haris Begić, eto.

Radiosarajevo.ba: I za kraj, šta je vaša novogodišnja želja? 

Zrno: Želim nam nama svima, zaista,  od srca i prije svega, puno zdravlja i pameti i da shvatimo kolika snaga stanuje u nama samima i koliko smo pojedinačno bitni, a ne u torovima, te da nam Nova 2015 godina zaista, konačno, barem malo, pomakne vidike unaprijed. Da to bude godina početka oporavka od svega što nas drži u ovoj luđačkoj košulji već više od 20 godina.

Sretno nam!