Ahmed Burić: Literatura na našem jeziku još nema djelo ravno Dacinom

Na današnji dan, 15. oktobra 2001. godine, umro je Dario Džamonja. Riječ je o pjesniku, novinaru, piscu i čovjeku iz raje, koji je svojim stvaralaštvom i bivanjem ostao urezan u sjećanjima mnogih.

Jedan od onih koji su voljeli i vole Dacu je i Ahmed Burić, koji je u svojoj knjizi poezije Posljednje suze nafte i krvi jednu pjesmu posvetio upravo Džamonji.

Za Dacu

Evo, gledaš me s pretposljednje stranice novina,
ti, pjesnik kakav ja nikada neću biti.
Ti, majstor rakije i Rusa,
i genij i barbarin, s američkom biografijom,
ti za kojeg su samo čekali da padne,
pa da mogu početi da pišu nekrologe.
Ti, koji si mi rekao: ne ponavljaš fraze,
pošteno radiš ono od čega živiš.

Da, bilo bi bolje da smo bolji bili,
jer nije rakija kriva već oni što su je pili,
znam gdje duše đavlu odu,
da se mogu baciti samo u vatrenu vodu.

Kasno sam stigao da te spasem,
ni mene neće niko, ne mari,
samo, danas da mogu
pit’o bih te još nekoliko stvari:

o Dostojevskom, bezbeli, i o Vlahovu
otkad pamtiš onu etiketu i
o Kući Izlazećeg sunca, svakako
i još bih smislio, neku u letu.

Al’ ovako ne mogu, ostaje mi samo
da gledam u lice starog dječaka,
i onu ulicu, ispod parka,
na kojoj si i skončao, i počeo,
tražeći ljubav, za koju je sad više nego jasno
da je samo drugo lice smrti, kao tura i jazija,
kao besmisao s obje strane oceana.

Literatura na našem jeziku još nema djelo ravno njegovom

Tokom života Džamonja je objavio djela: Priče iz moje ulice, Zdravstvena knjižica, Drugo izdanje, Priručnik, Oni dani, Prljavi veš, Pisma iz ludnice, a posthumno su, između ostalih, objavljeni izbori priča Ptica na žici i Priče. O vrijednosti onoga što je Džamonja ostavio iza sebe, Burić kaže:

"Kad kao mlad čovjek imate iluziju da možete ovladati tehnikama pisanja, krenete s nekom vrstom, možda i nesvjesnog oponašanja - tako, kasnije, nastaje literatura. Tokom karijere pisac promijeni nekoliko stilova i moda, i nikad, zapravo, ne znate čije će djelo biti popularno kroz nekoliko decenija, a koga će odmah zaboraviti. Osim u par slučajeva: dok smo imali i Darija i njegove priče, nismo bili svjesni tog bogatstva. Danas, kad njega tolike godine nema, svaki dan iznova shvaćamo koliko smo izgubili, ali nam njegove priče, opet iz dana u dan, barem na trenutak zatvaraju prazninu koja je nastala njegovim preranim odlaskom.“

„U njemu se sastajalo najbolje od pripovjedačke tradicije utemeljene u ruskoj realističkoj književnosti i atmosfera moderne američke kratke priče. Čovjek se, dakle, u pisanju svemu nauči, ali to Dacino, to se ne uči. Da je tako, potvrđuje činjenica da literatura na ovom jeziku još nema djelo ravno njegovom", kaže Burić.