40 godina 'Dnevnika jedne ljubavi' Josipe Lisac

Piše: Aleksandar Dragaš za Jutarnji.hr

Možda nemamo mnogo izvođača i albuma koji zaslužuju obljetničarski tekst, ali na onoj hrpici koja zaslužuje jedan veći novinski članak o nekoj takvoj obljetnici - mimo 'enciklopedijske' internetske stranice kakvu bi Institut hrvatske glazbe morao usustaviti po uzoru na Allmusic.com - uvijek bi se morao naći 'Dnevnik jedne ljubavi' Josipe Lisac s prepoznatljivim crno-bijelim ovitkom Joze Ćetkovića od čijeg se objavljivanja navršilo punih 40 godina. To je i jedan od povoda za nedavni Josipin koncert u pulskoj Areni. Prvi u tom zdanju u njezinoj karijeri, nećete vjerovati.

A ta se solistička karijera - nakon učešća u sastavima O'Hara i Zlatni akordi te nekoliko solističkih skladbi Alfija Kabilja, Arsena Dedića i Frane Paraća - fascinantno uzdigla ambicioznim konceptualnim albumom. Za bilo koju pjevačicu u nježnoj dobi od 23 godine - kako danas, tako jučer, kako u Hrvatskoj, tako u Americi ili Velikoj Britaniji - to je bio i ostao ogroman zalogaj. No, Josipa je nešto ranije već upoznala Karla Metikoša, alias Matta Collinsa, koji je rock’n’roll zvijezda postao nekoliko godina nakon Elvisa. Čovjeka koji će postati njezin zaštitnik i njezina vječna ljubav dok će Josipa njemu postati inspiracija i muza.

Ipak, sve bi to bilo ništavno da Josipa već u ranim dvadesetima nije postala zrela pjevačica snažnog, zadimljeno-nazalnog glasa i sugestivne izvedbe s kojima bi prošla i na psihodeličnoj rock sceni San Francisca, odnosno da Karlo Metikoš i Ivica Krajač (iz nekadašnjeg sastava 4M koji su na svoj način u bivšu Jugoslaviju uvodili doo wop i rockabilly) nisu bili sjajan autorski tandem koji se već ranije okušao u nekolicini skladbi.

(...)

'Dnevnik jedne ljubavi' je i pop album koji započinje lirskim uvodom na akustičnoj gitari praćenoj gudačima u uvodnoj 'O jednoj ljubavi'. To je skladba koja je mogla pobijediti na bilo kojem od tada uglednih festivala zabavne glazbe. Iako sprega progresivno shvaćenog rocka i kompromisa kakve je nalagala tada dominantna zabavna glazba putem festivala u Zagrebu, Opatiji i Splitu baš i nije bila sjajna, ovdje je taj spoj bio čudesan, Zapravo, toliko čudesan da ga je i pogrešno smještati u taj kontekst. Radije pokušajte 'Dnevnik jedne ljubavi' zamisliti na engleskom i uočit ćete da je mogao nastati u San Franciscu jer u njemu ima psihodelije, 'Staxu' ili 'Muscle Shoalsu' jer to je i soul album, New Yorku jer na njemu ima jazz-funka ili Londonu u kojem je već 'in' bio prog-rock. A nastao je u Zagrebu. Ne kao kopija, primjerice, dosega Jefferson Airplane s Grace Slick ili Big Brother and the Holding Company s Janis Joplin nego kao inkorporacija vrhunskih dometa američke i britanske rock, pop, soul i jazz-funk glazbe u naše tkivo.

'Dnevnik jedne ljubavi' spada u argumente kojima se najsnažnije može poduprijeti teza kako su rock i pop muzika ovdje vrlo rano našle svoj dom i kako ovdje ne cvatu samo narodnjaci i estrada.

Ljubavna priča

Na poetskoj razini, pak, iako posrijedi nije kantautorsko ostvarenje, 'Dnevnik jedne ljubavi' može se promatrati i kao Josipina inačica 'Tapestry' (1972) Carole King ili 'Blue' (1971) Joni Mitchell, odnosno izuzetno uspješan pokušaj hvatanja priključka s tada vodećim svjetskim rock i pop kantautoricama i pjevačicama.

Premda su stihove i muziku za nju ispisali i komponovali Metikoš i Krajač, 'Dnevnik jedne ljubavi' zvuči poput ispovijedi jedne mlade žene koja se zaljubljuje u starijeg frajera da bi ostala ostavljena i gotovo beznadna. Životna priča Josipe i Karla, kako znamo, bila je drukčija. On jest bio 'stari mačak' rock’n’rolla, a ona mlada pjevačka nada, pa je ispočetka ta veza nalikovala ljubovanju Sergea Gainsbourga i Jane Birkin. No, umjesto nesretnog i brzog kraja kakav sugerira 'Dnevnik jedne ljubavi', njihova je ljubavna priča postala velika, duboka, iskrena i dokinuta tek preranom Karlovom smrću.

Četrdeset godina kasnije ostaje tek konstatirati kako je hrabro i maštovito osmišljen te pomno snimljen i besprijekorno izveden 'Dnevnik jedne ljubavi' bio i ostao jedan od najfascninantnijih debija u povijesti hrvatske i ex-YU popularne muzike, odnosno nezaobilazno, antologijsko i iznimno važno ostvarenje s razmeđe rocka i pop glazbe kojem i danas valja odati dužno poštovanje.

Posrijedi je izvanvremenski klasik i šteta je što se u minula četiri desetljeća razmjerno malo naših pjevačica i kantautorica usudilo poći stopama Josipe Lisac, odnosno pokušalo pretočiti u muziku neke svoje 'ljubavne dnevnike'.