Kulturni četvrtak | Reditelj Andraš Urban: O Desire festivalu, komediji 'Seljačka opera' i teatru

Međunarodni festival savremenog pozorišta Desiré Central Station 2024, pod sloganom "Theatre is Victory", održava se u Subotici od 19. do 24. novembra.

Događaj okuplja vrhunske pozorišne umjetnike iz regiona i šire, nudeći bogat program koji istražuje granice savremenog teatra, a jedna od najiščekivanijih predstava festivala je Seljačka opera Darvasa Benedeka i Pintéra Béle, u režiji Andraša Urbana.

Sanjin Arnautović, Amra Kapidžić, Aldin Omerović, Sanela Krsmanović-Bistrivoda, Sara Seksan, Vedrana Božinović, Mirvad Kurić, Sanin Milavić i Mak Čengić uz bend koji čine Fuad Šetić, Amar Beširević, Ajnija Germić, Sara Kasap, i Rastko Zečević u sat i deset minuta, na "daske koje život znače" donose jedinstven umjetnički doživljaj.

Osnivač Festivala i reditelj Seljačke opere Andraš Urban tim povodom govorio je za portal Radiosarajevo.ba.

Radiosarajevo.ba: Sarađujete s Narodnim pozorištem u Sarajevu, a radite i u regionu. Postoji li drugačiji pristup u radu s glumcima kad radite u Srbiji i kad radite u Bosni i Hercegovini?

Urban: Činjenica je da je ovdje ipak potpuno drugi odnos pošto kreće od jednog povjerenja koje se ne preispituje, u drugim pozorištima je drugačije.

Seljačka opera je vrlo specifična jer je muzički vrlo odredljiva, to je bio jako zanimljiv posao i rad. U Narodnom pozorištu Sarajevo su mjesecima unaprijed spremali pjevanje i korepeticije i maltene me zatvorena struktura sačekala, ali dočekali su me vrlo otvoreni ljudi i to je bio baš jedan dobar i lijep rad.

U Sarajevskom ratnom teatru smo radili Totove i to je isto bio jedan vrlo intiman, dubok i kreativan proces. Mislim, da ne pretjerujem, ali imam osjećaj da se u Sarajevu razumijemo.

Radiosarajevo.ba: Možemo li saznati više o predstavama na Festivalu, čini nam se da se bave velikim i važnim temama?

Urban: Vrlo je šaroliko, od nastanka pokreta do problema srednjovjekovne žene, ali koje teme nisu velike, a tiču se čovjeka.

Zovemo predstave, bavimo se predstavama i umjetnicima koji vrlo ozbiljno shvaćaju ono čime se bave u predstavama. Mislim da samim tim teme postaju velike i značajne jer se o njima govori na značajan način, a drugo i vrijeme je takvo - naše okruženje, društvo i uopšte pogled u tu neku budućnost koju niko više ne može da odredi. Niko ne zna kako će se sve odvijati, šta je kraj priče.

U What is Europe koja je praizvedena u Sarajevu smo imali tu temu - 'what is the end'; nema kraja priče, ali izgleda baš apokaliptično ako smo iskreni sami sa sobom. Nije nebitno da čovjek postavlja sebi ili čak i drugima ona velika pitanja.

Radiosarajevo.ba: Na Desireu su predstave iz Mađarske, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Koje su sličnosti i razlike tih prostora?

Urban: U Mađarskoj, u Budimpešti nalaziš pozorište koje se bavi nekom kritikom društva, ali je to ipak pozorište koje ne želi da podijeli publiku, naprotiv, publika se ne dijeli, ona je tamo da nas voli i da se zabavi. Ali, s druge strane u Budimpešti je fenomenalna ljubav prema pozorištu, 40, 50 pozorišta u jednom gradu je krcato, puno, ne možeš dobiti kartu. Na drugim mjestima se borimo s tim.

Naprimjer, nekad sam postavljao pitanje "šta ne bi uradio na sceni", tamo gdje je malograđanska sredina ljudi će se baviti više tim da se ne bi skidali, ne bi psovali, a gdje to nije problem ljudi govore da ne bi povrijedili drugoga, sebe ili životinju.

Uglavnom okolina određuje gdje je šta problem i samo takve razlike primjećujem. Trudim se da pričam s čovjekom bez obzira na svoj kontekst ili čak i na društvenu i socijalnu okolnosti. Pokušavam doći u dodir s individuom i to je možda najbitnije i čak najljepše u ovom radu.

Radiosarajevo.ba: Kakvi su Vaši planovi u narednom periodu i kad Vas možemo ponovo očekivati u Bosni i Hercegovini?

Urban: Radit ću u Novosadskom pozorištu tekst Ištvana Tašnadija, komad se zove Next i uglavnom se bavi tim odnosom medija i stvarnosti, a po dosadašnjem dogovoru 2026. godine ću raditi u Bosni i Hercegovini, u Zenici na osnovu Filozofije palanke.