Darko Cvijetić o romanu 'Previše mi to. Osam djevojčica': Mi zapravo živimo jedno permanentno zlo!

U okviru ovogodišnjeg festivala Bookstan Darko Cvijetić predstavio je svoju novu knjigu Previše mi to. Osam djevojčica.

Razgovarali smo s autorom o novom romanu koji je svojevrsni posljednji dio trilogije koja je započela uspješnicama Schindlerov lift i Što na podu spavaš.

U Cvijetićevoj naraciji krije se niz detalja s kojima će se identificirati svi koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine. Autor kaže - živimo jedno permanentno zlo i o njemu moramo govoriti!

Radiosarajevo.ba: Možete li našim čitateljicama i čitateljima otkriti šta se krije iza naslova 'Previše mi to. Osam djevojčica'?

Cvijetić: Da, to je jedna rečenica koja se zapravo nekoliko puta ponavlja u romanu, imam taj običaj, kao što se Schindlerov lift kao naslov pojavljivao u različitim kontekstima, kao i rečenica Što na podu spavaš koja se u istoimenom romanu pojavljuje u nekoliko konteksta, tako i ova rečenica.

Previše mi to. Osam djevojčica izgovaraju u različitim momentima, različito osvijetljeni različiti likovi tako da se dobija jedan različit odnos prema toj rečenici.

Negdje je progovara ratni zločinac koji govori o tome da je on ubio osam djevojčica, a onda to progovara dječak. Jasna je paralela sa ovim događanjima prošle godine u Beogradu, gdje je dječak napravio masakr i ubio upravo osam djevojčica, jednog dječaka i čuvara, tako da se transgeneracijsko zlo zapravo kroz tu rečenicu na određeni način prenosi.

Radiosarajevo.ba: Vaš glavni antijunak zove se Filip Latinović, ima li nekih dodirnih tačaka s Filipom iz Krležinog romana Povratak Filipa Latinovicza?

Cvijetić: Da, izuzev što ga zanima slikarstvo i što se vraća, meni je bilo zanimljivo da tom antijunaku, ako to tako mogu da kažem, jer ipak nekako zazirem od toga da ga prozivam ikakvim junakom, ipak dam nekakvu tjelesnu odjeću nekog ko je općepoznat da bi na drugi način taj kontekst pokušao tokom romana da razobličim da zapravo ovo nije Filip Latinovicz nego je Filip Latinović.

Dakle, radi se ipak o Slavenu i našim užasima, a, veliki sam poštovatelj Krleže i Kiša tako da se tu i krije jedna doza omaža prema Krleži.

Radiosarajevo.ba: Ovom knjigom završili ste trilogiju Schindlerov lift, Što na podu spavaš, Previše mi to. Osam djevojčica. Šta povezuje ove knjige, da li je radnja u posljednjem romanu također smještena u Prijedor?

Cvijetić: Recimo to tako, puno sam eksplicitniji bio u prva dva romana, ovdje je čak i to vrsta poigravanja. Prijedor danas mladi ljudi zovu Doras, kao skraćuju mu ime pa sam onda koristio tu skraćenicu kod slova D.

Mladi ljudi će odmah 'provaliti' da se radi o Prijedoru, ovi stariji možda će im biti križaljka prvih deset stranica, ali zapravo da... To može da bude bilo koja sredina na ovom prostoru nesretne bivše nam domovine i to može da bude bilo koji grad i bilo koje nacije zločinac jer oni nemaju naciju.

Radiosarajevo.ba: Možete li nam reći kakav je danas život u Prijedoru?

Cvijetić: Tužan kao što je tužan u cijeloj našoj Bosni i Hercegovini i na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.

Tužniji zato što iz njega masovno ljudi odlaze, grad koji je sad u nekom procesu pražnjenja. Ljudi shvaćaju da je prošlo jako puno godina, da smo mi sve sijeđi, a, da se ustvari ništa ne događa, da je ustvari isti narativ, isto sve i ljudima je možda malo, to je možda i dobro, previše svega, ljudi žele da pobjegnu od svega toga. Imam kćerku koja živi u Ljubljani i sretan sam što nije u Bosni, to je tužno kad ste sretni što vaše dijete nije s vama, ali...

Radiosarajevo.ba: Zašto je važno da Vi pišete, a da mi govorimo o ratu, nacionalizmu, fašizmu, nasilju i mržnji?

Cvijetić: Važno je, zato što, pogledajte vi kako ono kaže Beckettov junak 'Pogledajte Vi, dragi gospodine ovaj svijet, a, pogledajte ove hlače…', dakle, naprosto vidite da Evropa masovno skreće u desno i da gotovo svuda imate povampiren fašizam.

Pokazuje se da ne postoji narod koji je imun na vlastite genocidne porive, onda pak kad promotrite historiju vidjet ćete da ne postoji narod koji nekog momenta nije vršio genocid ili nad kojim nije činjen genocid.

Mi zapravo živimo jedno permanentno zlo i o njemu moramo govoriti inače ćemo se jedno jutro probuditi ponovo pucajući jedni u druge, a, da nećemo čak ni osvijestiti kako smo došli ponovo do te tačke.

Radiosarajevo.ba: Unuk glavnog lika ubio je osam djevojčica i školskog čuvara. Možemo li reći da je zbog narušenog sistema vrijednosti i veličanja ratnih zločinaca na našim prostorima došlo do agresije i nasilja među djecom?

Cvijetić: Naravno da možemo, ako imate agresivni narativ koji njegujete trideset godina, onda je gotovo suludo očekivati da će se nakon trideset godina forsiranja takvog narativa pojaviti tek tako iscvjetali cvjetovi u bašti koji će govoriti o ljubavi. To je nemoguće, mi smo od historiografije, književnosti, umjetnosti, političkog narativa, ekonomije sve sveli na etniju, na nekave zločinačke narative, nemoguće je da u tome dospije iko. Iskreno, zapravo se zapanjim kad vidim nekoga ko je uspio da u ovom zlu ostane čist cvijet.

Radiosarajevo.ba: Bavite se temama koje izazivaju podjele, kako na vaše romane reaguju npr. u Banja Luci i Sarajevu, a, kako negdje u dijaspori?

Cvijetić: Nisu iste reakcije, različite su, to je potpuno normalno. Smatram da književnost čak ima obavezu da vrši podjelu, to čak mislim i za teatarske predstave, smatram da je predstava loša ako nije uspjela da podijeli publiku, ako su svi oduševljeni tom predstavnom onda tu nešto ne štima.

Schindlerov lift je prije neki dan proglašen za najbolji ili najčitaniji roman u Poljskoj u proteklih šest mjeseci, to je zapravo čudo da poljski čitatelji čitaju taj roman, kad kažem poljski, uzmimo i njemački, italijanski... Oni ga čitaju na puno ispravniji način jer oni ne vide, kao što ni ne trebaju da vide i prave razliku između Ibre, Ive i Jove - ono što mi uporno radimo i dodjeljujemo likovima etikete.

Pokušavam u svojim romanima da dotaknem aktuelna pitanja i na neki način dam neočekujući pogled… U ovom trećem romanu ovaj pristup je vrlo onako neobičan i čudan, na neki način i sebe izlažem i u jednom i u drugom i u trećem romanu stavljajući, otvarajući grudni koš rekavši 'pa dobro, ljudi, dajte bar malo dio sebe pa ćete vidjeti da smo svi mi ljudi krvavi ispod kože'.

Radiosarajevo.ba: Za roman Schindlerov lift nagrađeni ste nagradama ''Kočićevo pero'' i ''Fric'', a roman Što na podu spavaš izrastao je u najnagrađivaniju predstavu u regiji u režiji Kokana Mladenovića. Koliko Vam znače nagrade?

Cvijetić: Znače mi kao potvrda da ipak to što činim ima nekakvog odjeka, ipak to dolazi do nekoga, do nekih ušiju. To je važno da biste vi imali potvrdu, ali na drugoj strani ako od tih nagrada počnete praviti nagradu, odnosno kulu, onda ste zapravo u problemu, onda vas to zapravo okreće protiv i vi počinjete bivati kao glumica u ovim serijama petparačkim u kojima lovite ulogu iz uloge u ulogu, a zapravo su te uloge beskrajno banalne.

Važne su dakle nagrade da biste imali oslonac, da biste mogli sebi reći 'da vidiš, ipak je to dotaklo toga i toga čovjeka', a, na drugoj strani one su usputne.

Radiosarajevo.ba: Za kraj, roman je predstavljen na Bookstanu, koliko je važno za Vas kao autora, ali i za posjetitelje da imamo ovakav jedan festival u Bosni i Hercegovini?

Cvijetić: Ovo je beskrajno važno, mislim da je ovo možda u cijeloj regiji jedan od najbitnijih festivala. Prvo što se događa u najranjenoj zemlji na području bivše Jugoslavije, drugo što Sarajevo samo po sebi ima taj neki nježni narativ koji iz svojeg djetinjstva još vučem, Sarajevo je uvijek privlačilo ljude različitih formativa, različitih kulturoloških pogleda i tako dalje, tako da i ovaj festival njeguje tu vrstu različitosti koja je meni vrlo važna. Zadnjih godina stvarno putujem, nema više festivala gdje nisam bio, što pozorišnih, što književnih, ali ovdje se nekako osjećam kao da sam tek izašao iz solitera.