Kenan Efendić: Kardinalni multikulturalizam

Piše: Kenan Efendić, Radiosarajevo.ba

Protjerivanje Roma iz Sarkozijeve Francuske pratila je izjava Angele Merkel u kojoj svečano proglašava krah multikulturnog društva – kao da ga je sama ona i osmislila – a proglas njemačke kancelarke sarajevski su mediji, uglavnom, shvatili preozbiljno, pa je u bizarnom slučaju „deložacije Kardinala“ dijagnosticiran napad na svebosanski multikulturalizam. Premda je očito da se radilo, i radi se, o napadu multikulturalista na „pravnu državu“, koja nikako da dočeka svoj ponedjeljak.

Pročitajte sve o 'deložaciji kardinala'

Većina javnih rasprava, pa i onih akademskih, o multikulturalizmu u bosanskohercegovačkim okvirima nikako da nadmaše svoj lokalni, pa i provincijski duh preuskih perspektiva i fokusiranja na simboličke slučajeve umjesto na totalitet povijesnog odsječka.

U euroatlantskim se društvima, naime, debata o multikulturalizmu povela mnogo ranije, skoro pa u istom trenutku kada je multikulturalizam postao nekom vrstom zvanične kulturno-geopolitičke strategije razvijenih zemalja Zapada. Multikulturalizam je, zapravo, političko-društvena strategija, dubinski kod, generički princip po kojem politički i društveni subjektivitet ne pripada pojedincima nego kulturno (etnički i nacionalno) zasnovanim kolektivitetima. Daytonska je Bosna i Hercegovina, tako, savršeno multikulturno društvo.

Međutim, debata o multikulturalizmu krenula je u zapadnim zemljama upravo s onog mjesta s kojeg bi morala krenuti i u Bosni i Hercegovini, ukoliko se ovom društvu i zemlji želi iole svjetlija budućnost. Osnovna tačka sporenja bila je u tome da li pripadnik neke kulturne zajednice, samo zato što je pripadnik te i te kulturne zajednice, smije imati veća ili manja prava u odnosu na druge ljude. U suštini se pak krilo jedno od važnijih pitanja savremenog svijeta, gdje Bosna i Hercegovina nije izuzetak nego ponajbolji primjer: zašto kolektiviteti, i to oni kulturno (imaginarno-manipulativno) utemeljeni trebaju biti politički subjektivni? zašto, onda, neki drugi kolektiviteti, koliko-toliko realno utemeljeni (klasa, rod, generacija) ne bi mogli biti nositelji prava na političko predstavljanje? Liberali i njima bliski tražili su pojedinca kao nositelja političkog subjektiviteta, ljevičari i njima bliski tražili su nove političke kolektivitete, otkrivajući, poput Slavoja Žižeka, u multikulturalizmu „logiku multinacionalnog kapitalizma“.

Bosna i Hercegovina je multikulturalno društvo, a svima onima koji u multikulturalizmu vide pak pozitivnu vrijednost savremenog društva, smeta tek nacionalistički tip multikulturalnosti, ili pak teritorijalna a ne društveno-političko-institucionalno distribucija različitosti. I nacionalizam i multikulturalizam strukturalno su istovjetne ideologije: obje operiraju kulturnim kolektivitetima kao političkim subjektima, pripisujući im kvalitete prirodnosti, trajnosti i nepovredivosti. I ugroženosti, prije svega.

Slučaj „nedeložacije kardinala“, kao jedan od najbližih, lako može posvjedočiti u korist ove tvrdnje: pravosuđe i zakone napadali su i s lijeva i s desna, i kvaziliberalni multikulturalisti („Oslobođenje“, „Avaz“, „Dani“, bošnjačka i sarajevska politička elita) i etnonacionalisti („Večernji list“, „Dnevni list“, hercegovački portali, stranke koje se izdaju za hrvatske). Jedni su smatrali da kardinal mora imati veća prava pred zakonom i sudom jer pripada toj i toj kulturnoj (etničkoj) zajednici, drugi nisu mislili nimalo drukčije, samo što su prve optuživali za licemjerje. Multikulturalizam, isto kao i nacionalizam, živi od relativizma – da parafraziram glavnu i odgovornu urednicu „Oslobođenja“: ako je mogao Reis, može i Kardinal.

Ipak, sva multikulturalistička buranija ipak nije tako prosta. Neki „obični“ sarajevski Hrvat bio bi deložiran (ali zaista deložiran, ako se hoćemo prisjetiti šta je deložacija prije par godina realno značila), a ni prva ni druga strana ne bi prstom mrdnule. Valja uvažiti i činjenicu da kardinal Vinko Puljić, dakle, kao religijski visokodostojnik, predstavlja simboličko jako mjesto, a time demokratijski predstavlja i cijelu zajednicu. Radikalni ljevičari bi rekli da je religijski moćnik i svu priču preselili na teren kritike vladavine etničkih i religijskih elita.

Ipak, kardinala i njegovih jadnih stotinu kvadrata u centru grada zloupotrijebili su i jedni i drugi, i multikulturalisti i nacionalisti, ali sve uz njegov blagoslov i njegovo zdušno učešće.

Izvršne su vlasti „de facto“ poništile sudsku odluku, premda „de jure“ sve izgleda savršeno čisto: kardinal neće biti „deložiran“, strane u sporu će se nagoditi. No, nagodbi je prethodio nevjerovatan javni pritisak, pa čak i svojevrsni jezički linč jedne porodice (porodice „udbaša“), u koji su bili uključeni ne samo mediji nego i političari, pa čak i oni iz samog državnog vrha.

Javilo se tek nekoliko glasova razuma (i logike). Zanimljivo je da je među njima bilo više franjevaca nego li akademskih svjetovnjaka. Zanimljivo je, dakle, da do pravne, sekularne države više drže oni koji su u suštini svog poziva nesekularni, nego oni kojima je sekularizam u opisu radnog mjesta. Ali, i takvi su obrati sasvim logični kad cvjeta multikulturalizam.