Emina Žuna: Etika i dijasporska nostalgija

 

Piše: Emina Žuna, za Radiosarajevo.ba

 

Sociološki fenomen nerazumijevanja bosanske dijaspore i matice još uvijek nije bio predmetom značajnije analize. Iako to nerazumijevanje, koje se ispoljava u otvorenoj netrpeljivosti, možda i nije toliko zabrinjavajuće, s obzirom na druge sociološke probleme koje BiH ima, mislim da ne smije ostati zanemareno. Bilo kako bilo, ovaj tekst nema namjeru da pridonese smanjenju tog nerazumijevanje suprotstavljanjem stanovišta obje strane, već da objasni i „opravda“ netrpeljivost koju u tom odnosu prema određenim stvarima ispoljava jedna strana, ona koja je ostala u BiH. Drugim riječima, ovo piše osoba koje živi u BiH i koju godinama strašno iritiraju određeni mehanizmi reprezentacije nostalgije bosanskohercegovačke dijaspore.

 

 

Na početku želim podsjetiti na činjenicu koju svi, pa i bosanska dijaspora, znaju i na nju ne bi trebalo ni podsjećati: ovaj tekst nastaje u 2011. godini, što znači da je od kraja rata 1995. prošlo 16 godina, a ako tome pridodamo još 3 od 1992., kad su migracije iz BiH počele, dobijamo period od skoro 20 godina. Dovoljno za osobu da odraste, no ako govorimo o manifestaciji spornog dijasporskog sentimenta prema (bivšoj) domovini, možemo ustanoviti da se on nije uopće razvijao nego potpuno zaostao u razvoju. Prije nego što dođem do njega, napraviću jedan generalni imigrantski intro.

 

Mnogo je nadahnutih tekstova napisano od strane političkih i ratnih imigranata i herojska figura egzilanta je opći topos u književnosti dvadesetog vijeka. Književnost i filozofija ne bi bile to što jesu, da nije bilo imigrantskih iskustava Vladimira Nabokova, Hanne Arendt, Salmana Rushdiea, Villéma Flussera, Milana Kundere i drugih koji su živjeli i pisali u vremenu kad je odlazak iz neke zemlje bio konačan. Zahvaljujući baš tom osjećanju i dubini proživljenog iskustva, književnost je obogaćena izvanrednim tekstovima. Naravno, između bosanskih imigranata (za koje je još uvriježen naziv izbjeglice ili prognanici makar je izgubio smisao prije 16 godina) i opjevane sudbine političkog i intelektualnog egzilanta nema baš neke sličnosti i jedina veze koja bi se mogla uspostaviti jesu njihovi pomeni u djelima Dubravke Ugrešić. Ono zbog čega sam ovo spomenula i što bosanske emigrante ipak veže za herojsku sudbinu nekadašnjeg egzilanta jeste „uzvišeni“ motiv odlaska, jer bosanski emigranti nisu, većinom, sami izabrali da odu, nego su bili prisiljeni. 

 

U privlačnosti tog ratom uzrokovanog odlaska i emocije saživljavanja sa tragedijom onih koji su ostali praćenih neizostavnom nostalgijom, kao i ličnih problema adaptacije se može naći objašnjenje za nepromijenjenu manifestaciju nostalgije i „izbjegličke sudbine“, 16 godina poslije. Može se naći, ali ne i opravdati. 

 

 

Ključno pitanje jest zašto se taj osjećaj nostalgije fiksirao, dodatno fikcionalizirao, a potom evoluirao u odbojnu formu i danas izaziva odvratnost u meni i mnogim drugim ljudima? Iako su forme njegove manifestacije brojne, u ovom tekstu sam se odlučila za kratko podsjećanje na dvije najčešće i najiritantnije:

 

Prva bi bila česta upotreba rečenice: Kad se vratim, ili Ako se vratim (što predstavlja znatan napredak, zapravo). Druga bi bila česta upotreba prošlog vremena i konstrukcije Prije rata.

 

Prije analize, valja se podsjetiti na definicije nostalgije i pretresti sva njena značenja, budući da se pojam dosta izlizao i „kolokvijalizirao“ od silne eksplotacije zadnjih godina i pod njom se obično smatra jednostavni žal za mjestom/vremenom. U knjizi Yesterday's self: nostalgia and the immigrant identity, autorica Andreae Deciu Ritivoi pravi sjajnu analizu evolucije u značenju pojma kroz historiju. Riječ je nastala još 1678. god kad je švicarski ljekar Johannes Hofer preveo njemačko Heimweh u grčko nostos-povratak, algia-bol, ponukan stanjem studenta iz Berna koji se toliko razbolio žaleći za kućom za vrijeme studija u Baselu da mu je bio u pitanju život i jedino što mu je moglo pomoći jeste povratak kući. 

 

Suštinska stvar koju je on još tada uvidio je bila veza između nostalgije i „imaginacije“, budući da je mozak pacijenta bio toliko zaokupljen mislima o domu da nije mogao misliti ni o čemu drugom. Nakon toga, „nova bolest“ postaje dosta popularna, širi se Evropom, ima somatske manifestacije i vezuje se za nasilno ponašanje. Ono što je bitno jeste da nostalgija u svojim počecima nije smatrana za nimalo bezazleno stanje i ozbiljnost joj se smanjila s vremenom. Kasnije se pojam mjesta smjenjuje s pojmom vremena i postaje manje bitno što je nostalgičar odvojen od kuće, koliko što je odvojen od prošlosti, a što vodi do krize memorije i identiteta. Dakle, javlja se kod čovjeka koji se nekad u svom životu našao u svijetu koji mu više nije bio poznat i osjećaj nostalgije je odraz njegovog ličnog neuspjeha da se prilagodi promjeni situacije. 

 

Summa summarum, nostalgija je uvijek povezana sa manjom ili većom krizom identiteta i nezadovoljstvom sadašnjošću, pojačanim radom imaginacije koji se odražava na memoriju nostalgičara, tj. njegov konstrukt sopstvene prošlosti koji postaje dosta bitniji od sadašnjosti. To nas dovodi do bosanskog dijasporca i prije nego što nastavim želim napomenuti da nikako ne mislim da je bosanska dijaspora uniformna kategorija i da se mnogi njeni pripadnici, naročito mladi i dobro integrisani u društva država u kojima žive, te oni koji su preživjeli rat itd. mogu prepoznati u ovome. No i pored postojanja takvih individua, na bosanskog dijasporca koji izgovara spomenute rečenice se i počesto nailazi da bi ga se moglo ignorisati.

 

 

Postoji zaista puno razloga zbog kojih rečenica Kad se vratim izaziva netrpeljivost i nema veze s realnošću. Osnovni je taj što se ponavlja već 16 god, a dijasporac se ne vraća. Osim toga, glagol vratiti je totalno passé i treba ga zamijeniti s preseliti, jer mjesto s kojeg se otišlo ne samo da nije mjesto na koje bi se „vratilo“, nego nikad nije ni bilo. Dalje, nečija odluka o preseljenju bi trebala biti samo njegova lična stvar, a ne stvar od nacionalnog značaja kako se predstavlja. Dijasporac ima krajnje irealna očekivanja od svog „povratka“ za što ipak nije sam kriv nego mu pomaže država. Država podržava diskurs „povratka“ iz ideološko nacionalističkih i ekonomsko pragmatičnih razloga i potpomaže održavanju dijasporske iluzorne nostalgije. 

 

Naravno, do raspada kontrukta dolazi prilikom suočenja s realnošću. Sjećam se emisije koju sam u ljeto 2010. slušala na Federalnom radiju, gdje je gost bio „povratnik“ iz Švedske koji se „vratio“ u Sarajevo i otvorio kiropraktičarski salon, pa ga onda zatvorio, jer nije imao posla. Emisija je bila osmišljena s ciljem da u slušatelju izazove razumijevanje ali i krivicu zbog tragične sudbine švedskog povratnika koji je bio tako dobar da se povrati čak iz Švedske da bi Bosance opsluživao svojim kiropraktičarskim umijećima, a Bosanci su mu toliko bili zahvalni tako da je morao da zatvori salon. 

Emina Žuna je diplomirala psihologiju i komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Za uspjeh na studiju je dobila priznanjeKarim Zaimović. Objavljivala je kratke priče, dramske tekstove i književne osvrte u BiH i regiji. Trenutno završava postdiplomske studije na programu Cultures Litteraires Européenees (Evropske književne kulture) na relaciji Strasbourg/Bologna/Solun. 

Dakle, priča o neuspjelom poslovnom potezu koji bi u državi u kojoj je takva stvar uobičajena pojava bio bez ikakvog odjeka se politizira i nacionalizira i takvu priliku nikad ne bio dobio Mujo iz Banovića koji je otvorio prodavnicu pa je onda morao zatvoriti. Nakon što do očekivane zahvalnosti nije došlo, povratnik se osjetio iznevjerenim i odlučio 'vratiti' u svoju alternativnu državu. Medijski se također podržava i prebacivanje krivice na nivo države koja je dopustila da se takvo što desi, čime se čini nepravda prema Bosancima u istoj situaciji i koji alternativne države nemaju, no generalno se ovakvim suočenjima s realnošću čini usluga dijasporcu. Mnogo su iritantniji dijasporci koji se nikad ne odluče za povratak, ali konstantno žive u iluziji da će do njega doći i smatraju za potrebno da se svako malo oglašavaju po tom pitanju.

 

Kako je mehanizam nostalgije posredovan pojačanom imaginacijom i nesposobnošću adaptacije u neugodnoj sadašnjosti, dolazi do hiperprodukcije uljepšanih događaja i stvari iz prošlosti, prije rata. Prije smo bili mlađi i ljepši, manje je bilo smeća, a više cvijeća. Nostalgija za mladošću je univerzalna ljudska kategorija, ali kod dijasporca ona dobija fizičku granicu i traje 'prije rata'. Da se podsjetimo, nedovoljno adaptirani dijasporac koji već odavno ima bore na licu, ne shvata ili čak mrzi državu u kojoj živi iako je zahvaljujući njenom socijalnom sistemu uglavnom dovoljno situiran, konstantno evocira hlad porodične kuće ili haustora gdje se prije rata pila kafa s ćejfom ili se ispijala rakija sa sevdahom, a sve je pak bilo popraćeno samo bosanskim merakom. Ova slika može poprimiti razne varijante, no memorija nije, naročito ona sklona fikcionaliziciji, imuna na stereotipe, pa se često u tu sliku zaista ubace i ćevapi ili Indexi. 

 

Dijasporac sezonski dođe 'kući' i uvjeri se kako porodični hlad uopće nije onako hladan kako se sjećao, ali to nije dovoljno za prestanak fantazije. Naprotiv, samo je podržava, jer nostalgičaru je fantazija prijeko potrebna i zahvaljujući njoj mu je lakše podnijeti sadašnjost i starost, pa se tad okreće odbrambenom mehanizmu koji se u psihologiji zove racionalizacija, makar je u njegovom slučaju krajnje iracionalan – pronalazi krivce u ljudima koji sad žive u haustoru ili u novom općinskom gradonačelniku. Žalu za mladošću se nerijetko pridoda i političko socijalna dimenzija i nostalgiji se doda i prefiks jugo, što stvar dodatno usložnjava.

 

 

Rođena sam u Jajcu iz kojeg je, iako ne znam statističke podatke, tokom rata u inostranstvo iselila većina stanovnika i rekla bih da od mojih rođaka i prijatelja iz tog grada, njih 90% čine bosansku dijasporu. Svjedočila sam situacijama u kojim se 'novi stanovnici' ili vlast optužuju za stanje s kojim baš nemaju nikakve veze, kao npr prirodno urušavanje vodopada i sporost njegove sanacije. Inače, ovdje se radi o malograđanskom impulsu koji je danas dosta prisutan u BiH i čest je npr. u Sarajevu gdje se novi stanovnici optužuju za razne stvari između kojih i za usmrćivanje 'legendarnog sarajevskog duha', s razlikom što u dijasporskoj viziji on još ima manje uporišta u realnosti. Osim toga, osoba koja je odlučila da više ne živi u nekom gradu, nema nikakvo etičko pravo da kritikuje građane koji u njemu žive, makar i da su krivi za šta ih se optužuje, prvo zato što tu više tu ne živi, a drugo zato što (uglavnom) nikako ne pridonosi poboljšanju situacije. 

 

Jedan od najboljih savremenih 'teoretičara' identitetske krize kao posljedice neuspješnog imigrantskog iskustva, kao i egzistencijalne slobode stečene jedino i upravo zbog tog iskustva je Salman Rushdie. Njegov roman The Satanic Verses daje primjer i jednog i drugog, a u The Imaginary Homeland je ispisao sjajne stranice o oslobađajućoj filozofiji imigracije. Njegov citat koji ću prevesti najbolje sažima sve do sad rečeno: 'Može se reći da je prošlost država iz koje smo svi emigrirali, te da je gubitak prošlosti opća ljudska karakteristika. Što mi se čini veoma tačno; ono što želim reći jeste da pisac koji je izvan domovine ili izvan jezika može proživjeti ovaj gubitak u još intenzivnijem obliku... To mu može dati sposobnost da govori precizno i tačno o ovoj temi od općeg značaja i interesa' 

 

Iluzorno bi bilo od bosanskih imigranata koji žive u konstruktu stvarnosti i koji su zaustavljeni negdje između prošlosti i sadašnjosti i nikad se nisu integrisali u društvo države u kojoj žive očekivati da svoju identitetsku krizu i imigrantsko iskustvo prožive na način na koji, prema Rushdieu, mogu neki pisci. Nemoguće bi bilo očekivati od njih da nakon toliko vremena u svom položaju vide prednost i raskrinkaju limitirajuće identitet konstrukcije koje u životu nude nacionalni, jezički ili religijski identiteti. No, moglo bi se i trebalo očekivati da makar uvide etičku neumjesnost svog kompulzivnog žala za idealiziranom i lažnom prošlošću, poštede stanovnike BiH svojih komentara i puste ih da žive u jedinoj realnosti koju imaju.