Zašto jedemo krave, ali ne i zlatne retrivere?

Sa novim 'izazovom' koji nudi svojim čitaocima, a to je da na jedan mjesec probaju biti vegetarijanci, portalGood.is podsjeća na termin koji je prije desetak godina osmislila dr. Melanie Joy, karnizam, te donosi njenu priču i njene razloge, podrobnije opisane u knjizi Zašto volimo pse, jedemo svinje i nosimo krave: Uvod u karnizam.

Dok je radila na svom magistarskom radu na Harvardu, dr. Melanie Joy, koja je prestala jesti meso takoreći slučajno, nakon trovanja salmonelom,  odlučila je da želi podučavati o vegetarijanstvu, pa je držala radionice zainteresovanima. Joy je primjećivala da se svi polaznici njenih radionica slažu sa principima vegetarijanstva i da ne postoji niko među njima ko može odgledati do kraja snimak o mučenju životinja u mesnoj industriji, ali da svejedno – rijetki među njima prestanu jesti meso. „Nisam se mogla prestati pitati zašto informacije same po sebi nisu dovoljne da promijene nečiji sistem vrijednosti.“

„Tada sam se zainteresovala za psihologiju jer sam željela razumjeti psihološke mehanizme koji nam dozvoljavaju da nasilje prema drugim bićima shvatamo kao normu. Ono što sam otkrila na studiju psihologije bilo je da isti mehanizmi koji nam dozvoljavaju da naudimo životinjama, dozvoljavaju nam da naudimo i ljudima, pa sam počela istraživati širi sociološki kontekst kojeg smo dio i tu sam se našla na tragu onoga što sam kasnije definisala kao karnizam.“, kaže Joy.

„Kako bih približila ljudima šta smatram pod karnizmom, obično im kažem: zamislite da ste gosti na večeri i da jedete nevjerovatno ukusan gulaš, toliko ukusan da domaćicu upitate za recept. Ozarena komplimentima, ona počne: Pa, tajna je u mesu, sve je u kilogramu dobro mariniranog zlatnog retrivera. Reakcija koju ljudi najčešće imaju na ovakvu priču je primjer karnizma: nevidljivog vrijednosnog sistema koji nam dozvoljava da neke životinje jedemo, dok druge mazimo, pazimo i smatramo najboljim prijateljima. Takav sistem je institucionalno apsolutno prihvaćen u Americi, Evropi i većini ostalih dijelova svijeta.“

Dr. Joy navodi da ljudi obično misle da samo vegetarijanci i vegani imaju lična uvjerenja kad sjedaju za stol, no ono što tjera većinu ljudi da jedu telad ili kokoši, a pse ne je također sistem vjerovanja. Kada se rodite u svijetu u kojem je karnizam institucionalan i opšteprihvaćena vrijednost, teško je  oduprijeti mu se, i jedenje mesa i mesnih proizvoda postaje radnja s kojom naše emocije nemaju nikakve veze.

„Kada jedete gulaš, ne kažete: jedem mrtvu životinju, nego kažete: jedem hranu, pa stoga nema razloga za gađenjem nad time šta jedete, zar ne? No, kad biste pred tu osobu stavili meso mačke, labuda ili psa, slika mrtve životinje ne bi se mogla izbjeći i malo njih bi razmišljalo o tome kao o hrani.“

Dr. Melanie Joy smatra i da su vegetarijanci toliko često nedobrodošli u raspravama, pa i za trpezom, upravo zbog toga što su ljudi u djeliću svoje svijesti ipak svjesni da je mesna industrija užasna stvar u svojoj cjelini. „Kada počnete pričati o mesnoj industriji, dirate u moralnu neugodu koju osjećaju pri osviještenoj ideji da jedu mrtve životinje.“

Premda svakako ne treba ići tako daleko da jedni drugima namećemo svoje izbore, nije naodmet ponekad razmisliti o vlastitom životnom stilu i njegovom uticaju na okolinu.