Škakljanje kao način povezivanja bliskih osoba

Vjerojatno znate da sami sebe ne možete poškakljati. Možda ste nekad bili u napasti da poškakljete potpunog stranca, ali vaš mozak vas je brzo obeshrabrio u nastojanjima da napravite nešto tako socijalno neprihvatljivo.

Ove činjenice pružaju nam uvid u pravi evolucijski smisao škakljivosti, izjavio je Robert R. Provine, neuroznanstvenik sa sveučilišta Maryland, autor knjige Laughter: A Scientific Investigation (Smijeh: znanstveno istraživanje).

Škakljanje je, tvrdi, dijelom mehanizam za socijalno povezivanje među bliskim osobama i pomaže u unapređivanju odnosa među prijateljima i članovima obitelji.

Kao odgovor na škakljanje, već kod beba nakon prvih nekoliko mjeseci života, dobivamo smijeh. "To je jedan od prvih oblika komunikacije između djece i njihovih skrbnika", kaže Provine.

Roditelji se uče škakljati bebu samo dok je odgovor na to smijanje. Kad osjete da djetetu postaje nelagodno, oni prestaju. Ova zajednička aktivnost 'licem u lice' otvara vrata i drugim međusobnim interakcijama.

Djeca oduševljeno škakljaju jedni druge, što je čin za koji znanstvenici misle da ne samo zbližava, već i pomaže u poboljšavanju refleksa i vještina samoobrane. 1984. godine psihijatar Donald Black sa sveučilišta Iowa, primijetio je da su najškakljiviji dijelovi tijela, poput vrata i rebara, istovremeno i najranjiviji u borbi.

Njegov zaključak je da djeca tijekom ove jednostavne i relativno sigurne aktivnosti uče kako zaštititi te dijelove tijela.

Međusobno škakljanje vjerojatno je potaknulo i stvaranje samog smijeha. Čovjekov 'ha-ha' gotovo sigurno potječe od dahtanja proisteklog iz grubih interakcija pri međusobnom zadirkivanju, kaže Provine koji svoje zaključke temelji na promatranju čimpanzi i gorila pri njihovoj igri škakljanja, piše Popsci.com.

U zreloj dobi, negdje oko 40-te, intenzitet osjeta škakljanja opada, a time i zabava. Iz nekog nepoznatog razloga, izgleda da je škakljanje namijenjeno samo mladima.