Pas kojem smo slomili uho
Radiosarajevo.ba
Piše: Miljenko Jergović
Ovaj salaš moj je djed kupio 1949. Ljudi će ti obično reći da su petsto godina tu gdje jesu, valjda misle da će tako naglasiti pravo na svoju zemlju i kuću, ali ja ti nisam takav, ja ću ti reći točno kako je bilo: ovaj salaš djed je kupio 1949. Ne znam od koga ga je kupio, šta je taj bio po nacionalnosti i kamo je otišao, niti me je to zanimalo dok je djed bio živ. Poslije su došla druga vremena, ljudi su se krenuli raspitivati oko takvih stvari, ali njega više nije bilo da mi kaže.
Vidiš, tamo je prije rata bila štala. S druge je strane bio sjenik. A vidiš, onaj tamo zid oko imanja, on je ostao. Tu gdje sjedimo bio je svinjac. Kuća je bila za sprat niža. Imali smo dva psa. Jednoga malog, crnog mješanca, ne sjećam se ni kako se zvao, i vučjaka, njemačkoga ovčara, kako se to stručno kaže, lijepoga i krupnog, a dobrog ko kruh. Mi djeca bi se igrali Teksa Vilera i razbojnika.
On bi u toj igri bio Teksov konj. Jahali smo na njemu po dvorištu i učili ga da ne laje, jer konji ne laju. Poslije bi Teksov konj poginuo, pa smo ga učili da bude mrtav. Sve je to Đesi podnosio, nikada nikoga nije ugrizao, nije se naljutio, niti je pobjegao od igre.
Toliko nas je trpio da smo mu jednom, nije imao još ni godinu dana, u nekoj igri slomili uho. Otac je bio ljut, pitao je što smo to učinili s Đesijevim uhom, a mi pognuli glave i šutimo. Šuti i Đesi. I da je znao govoriti, on nas ne bi odao. To mu je uho zauvijek ostalo klempavo. Kad god bi starome došlo društvo iz Vukovara pa bi se pohvalio svojim vučjakom, netko bi upitao kakvo mu je to uho. I onda su se smijali da se izvlači na djecu, jer nitko nikada nije čuo za slučaj da su djeca psu slomila uho.
U proljeće 1991. Đesi je krenuo kopati rupu ispod štale, duboku, kao da će iskopati trap za krompire. Majka ga odvraćala, ujutro bi zatrpavala ono što Đesi obnoć iskopa, a onda joj je dosadilo. Neka pas kopa, ionako je došlo neko ludo vrijeme, u Borovu je potekla krv, noću se iz daljine čuju rafali, a komšije krenuše da odlaze svako na svoju stranu: jedni u Beograd, drugi u Osijek, treći u Njemačku. I tko bi se onda bavio time što će pas potkopati štalu. Eno ga, i danas tu sliku mogu vidjeti, zavukao se ispod štale i kopa, a samo mu rep i guzica vire.
Možeš li ti vjerovati da je on znao? Da je znao i da je po cijele noći kopao sklonište? Kažu, životinja predosjeti potres i oluju, čuje tutnjavu pod zemljom ili nanjuši ozon, ali kako bi mogla naslutiti rat? I ti vjeruješ da je Đesi znao? Pošteno da ti kažem, ne bih ti ovo dalje mogao ni pričati da ne vjeruješ. Ne bih se naljutio, daleko od toga, nećemo se zbog takvih stvari ljutiti jedan na drugoga, ali istina je da ne bih mogao nastaviti o Đesiju da ne znaš kako je on znao da počinje rat. Možda mi i nismo znali, sigurno nismo, nisu to znali ni oni koji su pred rat bježali sve do Kanade, ali naš vučjak je znao. Toliko je bio pametan.
U ljeto granate i rakete počele su prelijetati naš salaš. Letjele su na Vukovar, sve dok nam jednoga dana nije stigla tetka sa torbama. Ona je stanovala u garsonijeri, u jednoj zgradi blizu pošte. Kaže, ja bih ostala kod vas na salašu, dok se ovo malo ne smiri. Majka veli ostani, nego šta ćeš nego ostati. I tako su neko vrijeme njih dvije pile kafu, ogovarale rodbinu i grickale makovnjaču, dok su im granate fijukale iznad glave. Što bi češće koja fijuknula, to su njih dvije življe ćeretale, praveći se da ništa ne čuju. Mislile su da je salaš između dva svijeta, srpskoga i našega hrvatskog, i ta će ta dva svijeta između sebe ratovati, sve dok ne dođe mir. Do tada se valja strpjeti na salašu, jer salaš je jedino sigurno mjesto od granata. Tko bi i zašto zapucao po našem salašu?
Jednoga dana otac se nije vratio iz Vukovara. Srbi su ga negdje usput zarobili, tri mjeseca ga nećemo vidjeti, sve dok nam ga ne vrate u nekoj razmjeni zarobljenika. Ali to će već biti u Osijeku.
Nakon toga majka i tetka više nisu mogle mirno piti kafu. Sjedile su i šutjele, svaka na svome kraju kuhinjskoga stola, a onda su jedne večeri, gotovo bez riječi, pokupile albume s fotografijama, zlatninu i srebrni escajg, te očeve i djedove diplome, svjedodžbe i odlikovanja, i rekle nam da sutra ujutro idemo. Nismo ih ništa pitali, a šta smo i mogli da ih pitamo i šta su nam njih dvije mogle reći?
Ujutro je jedan komšija odveo našu kravu i svinje, a kokoši, patke i guske razletjele su se po salašu. Rekao je da će ih dobro čuvati, smijao se i pokušavao zbijati šale, a tetka mu je, isto tako se smijući, rekla mani me se Jovane, nisam ti ja više mlada cura. Majka je pripremila hranu i vodu za pse. Otopila je meso iz zamrzivača i naslagala ga u lonce po dvorištu, da im što duže traje. Da im dotraje dok se mi ne vratimo. Đesi je samo obilazio oko nje, nije ni jeo, ni pio, nego ju je samo pratio po avliji. A onaj mali je krenuo da ždere, kao da mu je zadnje u životu, i skoro da je nije ni pogledao. Onda se ona rasplakala. Ne zbog malog, nego zbog Đesija.
Jest, vjerovala je da ćemo se brzo vratiti i da će psima dotrajati hrane i vode. Svi smo mi to vjerovali i nije mi drago kad nam netko kaže da smo bili naivni. Ili ne volim one koji nisu naivni, nego su, kao, sve znali. Ono što će se dogoditi mogli su znati samo jako zli ljudi. I jako dobri psi.
Kada sam šest godina kasnije prvi puta došao na salaš, sve je bilo drukčije. Samo je onaj tamo sremski horizont bio isti, a sve drugo, i kuće, i drveće, i kukuruzi, i boja neba, i miris zemlje, bilo je drukčije. Naša je kuća ostala pod krovom, ali sve je iz nje opljačkano, svo pokućstvo, namještaj, lusteri. Električne su instalacije bile iščupane iz zidova i odnesene. Velika je muka to vidjeti, čovjeku se učini da nakon toga više neće biti isti, neki ga strah uhvati, barem je mene uhvatio, jer strašno je, to znaš, vidjeti raskomadano ljudsko tijelo, ali - misli ti da sam ja bezdušan - strašnije je vidjeti svoju raskomadanu kuću.
Rekoh, noćas ću ja ovdje prespavati. Vi kako hoćete, ali ja moram. Ako tako ne učinim, ovo što sam vidio nikada mi neće izaći iz glave. Oni kažu ti su lud, ne možeš tu ostati, nemaš ni oružja, ako nedajbože netko obnoć dođe da te zakolje. Nebojte se, rekoh, pusto je ovo doba nakon što su ratovi izgubljeni, nikada nismo bili sigurniji nego sad. I više nikada nećemo ni biti ovako sigurni.
U gepeku sam imao vreću za spavanje, uvijek je nosim sa sobom, nekad mi je trebala zbog cura, a poslije mi je ostalo kao navika, pa sam je prostro u prostoriji u kojoj je nekada bila kuhinja. Legao sam i odmah zaspao. Nije me bilo strah, jer više nije bilo nikoga.
Ujutro sam se probudio sav ukočen. Jedva sam odbauljao van. Bilo je vrelo ljetno jutro, čulo se kako jara izbija iz zemlje, a ja sam pošao da još jednom obiđem salaš, prije nego što ću krenuti prema Osijeku. Ušao sam u štalu, kad je nešto zarežalo na mene. Trebalo je vremena da se oči priviknu na mrak, a onda sam ugledao psa, mršavog kao avet, zakrvavljenih očiju i skoro sasvim bez dlake. Izgledao je strašno. Nikada nisam vidio takvoga psa. Kako bih napravio korak, on bi zarežao. Bez namjere da me napadne. Iz navike.
A onda sam ugledao to uho. Đesi, viknuo sam, ali on me nije prepoznao, nego je samo opet zarežao. Đesi, to sam ja, govorio sam mu, pa sam otrčao do auta, imao sam mesni narezak i pola kruha, donio sam mu, ali moj Đesi to nije ni onjušio. Samo je režao i spremao se da ugrize ako mu se previše primaknem. On me više nije znao.
Otišao sam u Osijek po njih, i isto smo se popodne vratili, s hranom i s nekom gumenom kosti. Zamisli ti nas budala, nakon svega, mi ti dolazimo s gumenom koskom. Ali njega više nije bilo. Nestao je zauvijek, a ja danas ne znam je li mi gore što nam je šest godina čuvao salaš ili što me više nije prepoznao.
jutarnji.hr/radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.