Nick Reynolds - sin čuvenog pljačkaša i prijatelj Sarajeva (VIDEO)

Nick Reynolds

Mnogi ljubitelji serije Sopranos ne znaju da uvodnu pjesmu Woke up this morning potpisuje britanski muzički sastav Alabama 3. Zanimljiva je činjenica da je jedan od članova banda, usnoharmonikaš Nick Reynolds, sin jednog od najvećih kriminalaca svih vremena - Brucea Reynoldsa, koji se uz Ronnija Biggsa smatra idejnim začetnikom Velike pljačke voza.

Kriminalni celebrity

"To je bila prva cool, seksi, intelektualno osmišljena pljačka koja je inspirisala filmove i oblikovala likove intelektualnih kriminalaca. Poznato je da je Michael Cane svoje likove stvarao po uzoru na moga oca", priča danas 48-godišnji Nick čiji je život posve obilježio kriminal njegova oca.

Imao je tek godinu dana kada je izvedena proslavljena pljačka u kojoj je ukradena do tada najveća svota novca - 2,6 miliona funti. "Moj otac nije očekivao takvo zanimanje javnosti, zapravo ga je šokiralo da se odjednom našao na naslovnicama svih novina jer kriminalci dotad nisu bili ‘zvijezde’".

Godine bijega Nick opisuje kao “sretno i bezbrižno razdoblje odrastanja”. "Imali smo puno novca. Živjeli smo u Francuskoj, Kanadi, SAD i Meksiku. Tata je uvijek bio dobar prema nama. Cijeli sam ga život zapravo doživljavao kao ‘heroja s krive strane zakona’". U stilu inspirisanom filmovima Clarka Gablea, uz skupa odijela, ručno izrađene cipele, vrhunska vina i uticajne prijatelje (u Meksiku mu je najbolji prijatelj bio predsjednik Narodne banke), Bruce Reynolds je izgledao poput elegantnog intelektualca.

"Znao sam da od nečega bježimo", prisjeća se Nick. "Svako malo otac bi se pojavljivao s novim lažnim pasošima uz upute kako se trebamo predstavljati. Ipak, razloge bijega saznao sam tek kada su ga uhapsili".

Dobri vs. loši dečki

Jednoga dana neko je pokucao na vrata i osmogodišnji Nick je, otvorivši, ugledao policiju. "Bio sam sretan. Policajce sam smatrao dobrim dečkima i mislio sam da su napokon došli spasiti tatu, da smo sada sigurni. Gledajući kako ga odvode u lisicama pitao sam se - ako su oni dobri dečki, znači li to da je moj tata taj koji je loš", prepričava Nick događaj koji će pamtiti zauvijek.

S ocem osuđenim na 25 godina zatvora i majkom koja se borila sa mentalnim oboljenjem, Nick je ostatak mladosti proveo u Engleskoj, školujući se u prestižnim školama.

"Sa mnom je u razred išao sin perzijskog šaha. To je zapravo bila ekipa koja bi mojem tati bila meta da je bio na slobodi", smije se. Nick je tada živio pod lažnim imenom, panično skrivajući ko mu je otac zbog straha da bi bio obilježen kao sin kriminalca.

"Činjenicu da mi je otac bio u zatvoru doživljavao sam kao stigmu. Duboko u sebi želio sam ispraviti stvar time da služim državi", prisjeća se Nick pojašnjavajući zašto se nakon završetka škole pridružio Kraljevskoj mornarici. Međutim, razočarao se služenju državi “izgubivši prijatelje i vrijeme” u Falklandskom ratu.

"Ne smijem vam odati šta sam radio kada sam se vratio u London", kaže Nick, ali otkriva da je neko vrijeme radio za Naval intelligence (obavještajnu službu britanske mornarice). Spletom okolnosti život mu je krenuo u posve drugom smjeru. Zaljubivši se u nećakinju Richarda Bransona, vlasnika korporacije Virgin, upoznao se s londonskom rock scenom. Naime, “ludi hippy Richard” u to je vrijeme bio vlasnik popularnog londonskog kluba The Venue.

"Živjeli smo na Bransonovu brodu u kvartu Little Venice koji je je u to vrijeme bio omiljeno mjesto stanovanja britanskih rock muzičara sa kojima sam se počeo družiti. Kada sam im priznao ko mi je otac, bili su oduševljeni. Činjenica da se više ne moram sramiti i skrivati bila je oslobađajuća".

Sigurni od paparazza

U to vrijeme počeo je svirati usnu harmoniku, ponekad se pridruživši nastupu Davida Gilmorea i njegova benda Pink Floyd. Druženje sa londonskom punk i rock scenom navelo ga je na otvaranje kultnog noćnog kluba Tardis Studio koji opisuje kao londonsku verziju njujorškog Studia 54. Nickova poznanstva i blizina mjesta na kojem se okupljala intelektualna elita iz dnevnih novina The Guardian učinili su Tardis Studio najpopularnijim mjestom za sve koji su nešto značili u svijetu umjetnosti i show-businessa.

"Niko nije mogao znati šta se zapravo događa iza trošnog zida od cigli. Sve zvijezde koje su dolazile u London na premijeru filma ili promociju knjige noć bi završile u Tardisu. Tu su se osjećali sigurnima, znali su da mogu raditi što žele, a da se to kasnije neće pojaviti u tabloidima", prisjeća se. Stalni gosti Tardis Studia bili su, između ostalih, Sting, Dustin Hoffmann, Bob Geldof, Lily Allen i Damian Hurst…

Bosanski prozor u svijet

"Tokom rata u Bosni zamolili smo Georga Sorosa da nam posudi svoj satelit na sat vremena dnevno. Ekipa umjetnika i novinara okupila bi se u Tardis Studiu i svaki dan komunicirala sa sarajevskim univerzitetom. Kako su bili u medijskoj blokadi, mi smo im bili jedini prozor u svijet. Time što smo im govorili da cijeli svijet zna šta se događa i da su svi na njihovoj strani davali smo im nadu da pomoć stiže", prepričava. Nakon 10 godina pojavili su se problemi s previsokom najamninom i klub je zatvoren, nakon čega se Nick okrenuo svojoj ljubavi prema muzici pridruživši se 1996. bandu Alabama 3. Britanski "pop, punk rock, blues, country, elektro band" The Guardian je proglasio najboljim live sastavom u Engleskoj, a Irvine Welsh, autor filma Trainspotting, opisao ga je kao "prvi bend na čiju muziku je moguće plesati tokom dana bez konzumiranja droga".

Posljednjih godina Nick se bavi i izradom skulptura, što smatra svojim temeljnim zanimanjem. "Kletva je kada osjećaš neprestanu potrebu za stvaranjem", govori pokazujući mi katalog sa svoje londonske izložbe na kojoj je prikazao maske najozloglašenijih britanskih kriminalaca, među kojima i oca Brucea Reynoldsa i njegovog kolege Ronnija Biggsa.

Akteri pljačke - višedecenijska inspiracija

Velika pljačka voza ostala je zabilježena kao jedna od najupečatljivijih u historiji, a njeni sudionici već decenijama su inspiracija mnogim filmovima. U avgustu 1963. njih petnaest, predvođeni Ronnijem Biggsom i Bruceom Reynoldsom, presreli su poštanski voz koji je prenosio novac iz Glasgowa u Watford. Kada se vozač voza zaustavio zbog crvenog svjetla na semaforu, nije mogao ni pomisliti da je ekipa zeleno svjetlo semafora pokrila crnom rukavicom, a crveno osvijetlila 6-voltnom baterijom. Voz se zaustavio, pljačkaši su udarcem omamili vozača i u vreće utrpali 2,6 miliona funti u novčanicama od 10 i 20 funti. Ukradena svota tada je bila najveća u historiji Ujedinjenog Kraljevstva. Zanimljivo je da prilikom pljačke nije korišteno nikakvo oružje.

Ono što je izdvaja jeste i reputacija koju je imala u javnosti. Naime, 60-e u Engleskoj bile su godine kada su počele nestajati iluzije o poštenju i ispravnosti političara. "Ekipu Velike pljačke voza doživljavali su pomalo robinhoodovski jer su bili protiv vlasti. Istina je da su samo bili vrlo pohlepni" smije se Nick.

Velika pljačka voza prikazana je prikazana 1967. u filmu Pljačka koji je redatelju Peteru Yatesu bio ulaznica za Hollywood, kao i filmu Buster iz 1981. u kojem je glavnu ulogu tumačio Phil Collins. Iako se dogodila prije gotovo pola stoljeća, posljednjih se mjeseci iznova našla u središtu pozornosti zbog pomilovanja Ronnija Biggsa. Odluka je donesena zbog Biggsova narušenog zdravlja, ali nakon dugog premišljanja. S obzirom na to da se nakon izlaska iz zatvora vidno oporavio, mnogi smatraju da je još jednom nasamario Britance.