Mračna tajna iz bivše Jugoslavije: Nuklearna katastrofa u Vinči - čiji su uzroci zataškani

“Moramo imati atomsku bombu, pa makar za to godinama izdvajali pola nacionalnog dohotka!” emfatična je rečenica Edvarda Kardelja koja stoji u pozadini jugoslavenskoga nuklearnog programa.

Kako bismo razumjeli značaj naoko sulude izjave partijskog moćnika, moramo se podsjetiti na geopolitički položaj tadašnje Jugoslavije.

Nakon što je Josip Broz Tito rekao historijsko “ne” Staljinu, puno toga se promijenilo. Raskol sa Sovjetskim Savezom, koji je rezultirao izbacivanjem Jugoslavije iz zajednice komunističkih zemalja, državu je stavio u nezavidan položaj.

Kao pripadnica Pokreta nesvrstanih, SFRJ je bila priklještena između dva hladnoratovska bloka, a ratne posljedice još su se itekako osjećale. Gotovo megalomanska odluka u tom trenutku bila je da se država posveti nuklearnim istraživanjima. Iza službene priče o jeftinoj energiji krila se, međutim, mogućnost za razvoj nuklearnog oružja, koje bi Jugoslaviji osiguralo moć i nezavisnost nakon raskida sa SSSR-om.

Godine 1948., na Titov zahtjev, gradi se Nuklearni institut u Vinči, mjestu petnaestak kilometara udaljenom od Beograda. Nakon što je dio opreme nabavljen, znanstvenici, koji su išli na stručna usavršavanja u Norvešku, počeli su raditi. Susreli sa nečim potpuno novim, barem u praksi, no odlučno su kročili neutabanim stazama.

A onda je, dvadeset osam godina prije katastrofe u Černobilu, došlo do ozbiljna nuklearnog incidenta. Njegovo poprište bio je Institut nuklearnih nauka Boris Kidrič, kako se ustanova u Vinči tada zvala, pisao je portal Povijest.

Nepunih pet mjeseci prije incidenta, Institut je pustio u rad eksperimentalni reaktor nulte snage. To je, preciznije, svečano učinio Tito, što dovoljno govori o tome koliko je to značilo za međunarodni prestiž Jugoslavije. Na spomen-ploči je zapisano da je toga 17. maja 1958., u 9 sati i 16 minuta, postignuta lančana reakcija u prisutnosti Josipa Broza, što je bila jasna poruka da je u radu s reaktorom, sa oko 200 kilograma urana, bila ostvarena i zaštita od zračenja. Tome nije bilo tako: predsjednikov pritisak na dugme bio je simboličan, a zaštita operatera daleko ispod tada dostignute svjetske razine.

Te kobne srijede, 15. oktobra 1958. godine, šestero mladih i neiskusnih naučnika, od kojih neki još nisu bili diplomirali, radilo je na eksperimentu na reaktoru u “Vinči”. Sve je teklo rutinski – do trenutka kad su mjerni instrumenti počeli pokazivati najveće vrijednosti na svojim skalama. Miris ozona ispunio je prostoriju, što je ukazivalo na to da je smrtonosna količina radijacije prisutna u zraku.

Mladi inženjeri brzo su reagirali i napustili prostorije, da bi postali svjesni stravične istine. Jedan od njih morao se vratiti, kako bi zaustavio daljnji rad reaktora i time spriječio katastrofu čije bi posljedice osjetila čitava zemlja. Diplomac Života Vranić, kojeg je zapala ta uloga, znao je da odlazi u sigurnu smrt.

Kako u Jugoslaviji nije postojala oprema za medicinsko zbrinjavanje ozračenih, jedina šansa za njihov spas bila je eksperimentalna klinika “Curie” u Parizu. Ondje su prebačeni dan nakon incidenta, a francuski liječnik Georges Mathé došao je na radikalnu ideju – prvi put u historiji medicine, napravit će transplantaciju koštane srži!

Premda su im u detalje objašnjeni rizici koje takav zahvat nosi, petero Parižana – četiri muškarca i jedna žena – odlučilo je riskirati živote kako bi spasili potpune strance. Svi dosadašnji pokušaji transplantacije su, naime, imali smrtne posljedice kako za donatore tako za primatelje koštane srži. Njihova nevjerojatna plemenitost spasila je petero znanstvenika, a siroti Života Vranić, koji je primio preveliku količinu radijacije da bi se zahvat uopće pokušao na njemu, preminuo je u francuskoj bolnici, u dvadeset četvrtoj godini. Time je postao prva poslijeratna žrtva atomskog zračenja.

Danas se smatra da je nesreća u “Vinči” bila posljedica niza propusta u sistema zaštite od nuklearnog zračenja. Na dan gama-zračenja, naime, nijedan od dozimetrijskih uređaja za aktiviranje alarma ili automatsku kontrolu reaktora nije bio u funkciji.

Dok su se svjetski mediji ozbiljno bavili incidentom, u Jugoslaviji je istina, smatrana nacionalnom sramotom, dugo skrivana. Domaća javnost o nesreći je bila tek šturo obaviještena, kao i kasnije kad je došlo do katastrofe u Černobilu.

Stjepko Hajduković, jedan od ozračenih, godinama je bio prisiljen držati jezik za zubima o onome što se dogodilo.

Slobodan Nakićenović, tadašnji sekretar SKNE, nimalo nakićeno mu je rekao:

“Druže, objavljivanje bilo kakvih informacija o tome smatrat će se neprijateljskim aktom. Komentarišite kad prođe tridesetak godina, a sada vam je bolje da šutite!”