Kako žive polarni medvjedi

Polarni medvjedi, najveći kopneni mesožderi, na samoj su ivici da postanu uvršteni u skupinu ugroženih životinjskih vrsta. Ove nevjerovatne životinje ovise o ledu i lovu na tuljane, stoga posljedice globalnog zagrijavanja za njih mogu biti itekako pogubne.

Polarni medvjed (Ursus maritimus) najveći je kopneni mesožder, a također i najkrupniji među skupinom medvjeda, zajedno sa kodiak medvjedima koji su svaštojedi. 

Polarni medvjedi ne mogu preživjeti u drugačijoj sredini i ovise o ledu, stoga gubitak i topljenje leda predstavlja veliku opasnost za ove životinje.

Iako se uglavnom rađaju na kopnu, ove životinje većinu svog života provedu u vodi – čak i njihovo latinsko ime znači 'morski medvjed'.

Omiljeno mjesto za izležavanje im je led koji pokriva površinu vode iznad epikontinentalnog pojasa i Arktičkog arhipelaga. 

Polarni medvjedi su najveći mesožderi od svih medvjeda na zemlji. Uglavnom vrijeme provode tamo gdje se susreće led i voda, kako bi što lakše lovili tuljane koji su najčešće jelo na njihovom repertoaru.

Pored tuljana, love i hrane se mladim morževima, a znaju jesti i uginula tijela kitova i morževa. 

Za razliku od grizli medvjeda, polarni nisu poznati po svojoj teritorijalnosti. Odrasli polarni medvjed uglavnom živi samotnim životom, mada ih se često zna vidjeti kako se satima igraju zajedno, pa čak i spavaju jedni uz druge.

Polarni medvjed ima nevjerovatno čulo mirisa, te je u sposobnosti da nanjuši plijen na udaljenosti od 1,5 km, ili pak tijelo zakopano metar ispod snijega.

Također su odlični plivači, a pojedini su uočeni i oko 320 km udaljeni od kopna; njihov stil plivanja podsjeća na pseći, gdje koriste svoje ogromne prednje šape za grabljenje vode i lakše kretanje.

Kada led na jesen počne da se topi, a sezona lova se smanjuje, svaka ženka koja nosi mlade iskopa jazbinu - uski ulaz vodi u tunel koji sadrži jednu do tri komore.

Između novembra i februara, rađaju se mladunci koji su slijepi i prekriveni sa svijetlim krznom, a teže manje od jednog kilograma. Porodica ostaje u jazbini sve od sredine februara do sredine aprila, gdje ih majka hrani svojim mlijekom izrazito bogatim mastima, kako bi očuvala tjelesnu temperaturu.

U trenutku kada napuste jazbinu, mladunčad teži između 10 i 15 kilograma.

Ključna opasnost za opstanak ovih životinja, kada su u pitanju klimatske promjene je problem prehrane i eventualnog gladovanja usljed napuštanja prirodnog staništa.

Polarni medvjedi ovise o lovu na tuljane, a rast temperatura uzrokuje topljenje leda, što tjera medvjede na obalu prije nego što skupe dovoljno zaliha masnih naslaga kako bi mogli preživjeti period od kasnog ljeta i rane jeseni.

Redukcija leda ih također prisiljava da preplivavaju duže razdaljine što ponekad može dovesti i do utapanja usljed iscrpljenosti.

Turizam u porastu: Ove su životinje opasno ugrožene, te je slogan jedne turističke kompanije bio: ''Letite iznad Arktika kako biste vidjeli polarne medvjede prije nego nestanu''.