Istraživanje otkrilo zabrinjavajuće podatke: U morskoj hrani pronađene čestice mikroplastike

Poput lososa koji se vraća tamo gdje se rodio, okeanska plastika pronalazi put nazad do svojih proizvođača.

Na pacifičkom sjeverozapadu – regiji Sjeverne Amerike poznatoj po morskim plodovima – istraživači su pronašli čestice našeg otpada i zagađenja kako plivaju u jestivom tkivu gotovo svake ribe i školjke koje su sakupili. Od 182 jedinke koje su ulovljene na obali Oregona ili prodate na državnim pijacama, samo dvije ribe, morska riba i haringa, nisu imale sumnjivih čestica u uzorkovanom komadu jestivog tkiva.

Ostatak liste, uključujući kamenu ribu, morsku ribu, losos Chinook, pacifičku haringu, pacifičku lampugu i ružičaste škampe, sve je sadržavalo 'antropogene čestice', koje su uključivale ono što se smatralo vlaknima obojenog pamuka, celulozu od papira i kartona, i mikroskopski komadi plastike.

"Veoma je zabrinjavajuće što se čini da se mikrovlakna kreću iz crijeva u druga tkiva kao što su mišići", kaže ekotoksikolog Susanne Brander sa Univerziteta Oregon State.

"Ovo ima široke implikacije na druge organizme, potencijalno uključujući i ljude."

Naučnici su nedavno primijetili da ljudi koji jedu više morskih plodova imaju tendenciju ugostiti više mikroplastike u vlastitom tijelu, posebno oni koji jedu školjke poput kamenica i dagnji. Koliko dugo se ta plastika zadržava u tijelu i šta čini ljudskom zdravlju nije poznato i zahtijeva hitno istraživanje.

Brander i njene kolege ne tvrde da bi ljudi trebali potpuno prestati jesti morsku hranu, ali je važno da potrošači i naučnici razumiju nivo izloženosti. U ovom trenutku, čestice boje, čađi i mikroplastike koje stvaraju ljudi toliko su sveprisutne da su neizbježne. Ovi zagađivači sada postoje u zraku, vodi i u mnogim obrocima osim morskih plodova.

"Ako odlažemo i koristimo proizvode koji oslobađaju mikroplastiku, ta mikroplastika ulazi u okoliš i preuzimaju je stvari koje jedemo", kaže ekologinja Elise Granek sa Univerziteta Portland State.

"Ono što iznesemo u životnu sredinu završi nazad na našim tanjirima."

Analiza iz Oregona prva je te vrste u regiji, a pokazuje da je mikroplastika rasprostranjena u jestivim uzorcima morskih plodova.

Iako je ograničena na najvažnije vrste za lokalnu industriju morskih plodova, nalazi se pridružuju studijama iz drugih dijelova svijeta koje su počele pronalaziti mikroplastiku u brojnim uzorcima morskih plodova.

U priobalnim vodama Oregona, škampi koji su se hranili filterom imali su jednu od najvećih koncentracija plastičnog otpada koji se nakupljao u njihovim tijelima. Istraživači sumnjaju da je to zato što škampi postoje u gornjem vodenom stupcu, blizu površine, gdje se spajaju plutajuća plastika i zooplankton.

"Otkrili smo da izgleda da manji organizmi koje smo uzorkovali unose više antropogenih, nehranjivih čestica", objašnjava Granek.

"Škampi i male ribe, poput haringe, jedu manje namirnice poput zooplanktona. Druge studije su otkrile visoke koncentracije plastike u području u kojem se akumulira zooplankton, a ove antropogene čestice mogu nalikovati zooplanktonu i stoga ih uzimaju životinje koje se hrane zooplankton."

Kada su upoređivali svježe ulovljene škampe s uzorcima kupljenim u trgovini, istraživači su otkrili da škampi kupljeni u trgovini sadrže više vlakana, fragmenata i filmova od plastike, vjerovatno zbog plastičnog omota.

Chinook je imao najniže razine antropogenih čestica u jestivom tkivu, a slijede ga crna kamena riba i morska riba.

Neki od istraživača uključenih u analizu sada rade na načinima da zaustave odvod plastičnog otpada u more, ali u radu se tim slaže da je jedini efikasan način da se zaustavi protok plastike u more, a to je prestanak odlaganja otpada.