Flora s fronta: Britanka koja se borila sa Srbima
Ali ovi podaci, impresivni za bilo čiji standard, ne pripadaju nijednom od nekoliko miliona mladića, ratnika u saveznim vojskama. Pripadaju Flori Sandes, ženi iz Suffolka, hrabroj kćerci seoskog župnika.
Flora nije bila jedina žena u srpskoj vojsci, ali jeste bila jedina žena sa Zapada koja se, kao pripadnik regularne vojske, borila u Prvom svjetskom ratu
Prema pisanju Daily maila, Flora je oduvijek sanjala da će postati vojnik. I dok su njene vršnjakinje vezle, slikale i sanjale o svadbenom danu, Flora je iznova čitala Juriš lake konjice (poemu Alfreda Tennysona o poznatoj bici) i satima na konju galopirala poljima Suffolka zamišljajući kako jaše u boj protiv Rusa kraj Balaklave. Ni guvernanta ni školska ograničenja nisu je mogli promijeniti.
Karađorđeva zvijezda
Ipak, rano je podržana od strane (nešto liberalnijeg) oca koji ju je školovao za stenografkinju u Londonu što joj je omogućilo poslove van Velike Britanije (dok je bila u Americi iz samoodbrane je upucala čovjeka, op.a).
Flora (donji red, desno) u kampu za njegovateljice
U vrijeme kada je Britanija objavila rat Njemačkoj (avgust 1914.), 38-godišnja Flora živjela je sa 15-godišnjim nećakom i ocem. Žena koja nije mogla manje mariti za održavanje doma i čija je kosa bila prekratka za damske standarde toga doba, osam dana nakon objave rata bila je na putu prema Srbiji, jedinoj zemlji koja joj tada mogla ispuniti želju da postane vojnik.
Flora je svoju zemlju napustila sa prvom volonterskom jedinicom koja je napustila britansku obalu
U početku je Flora radila u vojnim bolnicama. Prvih mjeseci Flora je s pacijentima komunicirala putem znakovnog jezika, ali do oktobra 1915. njeno poznavanje srpskog jezika bilo je dovoljno da joj omogući put u redove vojske gdje je vrlo brzo napredovala.
Na jesen 1916, borila se na obroncima Makedonije, a o onom što je Flora učinila 16. novembra te godine pisale su skoro sve svjetske novine. Flora je bila ranjena od gelera granate dok je dugo i bez milosti branila svoju poziciju, odakle ju je, krvavu i bez svijesti, izveo pukovnik koji je riskirao život da ju spasi. Za hrabrost koju je pokazala dok je bila izložena paljbi, odlikovana je Karađorđevom zvijezdom.
Period do Drugog svjetskog rata provodi sa svojim saputnikom, nekad narednikom pod njenom komandom, Bjelorusom Yurijem Yudenitchem, za kojeg se udaje 1927. i s kojim je živjela u Kraljevini Jugoslaviji. Četiri dana nakon nacističke invazije, u aprilu 1941, 65-godišnja Flora vraća se u uniformu koju, nažalost, ubrzo skida zbog starih ratnih rana.
Nijemci su uskoro okupirali zemlju i Gestapo hapsi Floru 24. juna. Interesantna je zabilješka jednog od njenih zatvorskih saputnika: „Posjedovala je veličanstven fond srbijanskih psovki koje bi lansirala ka čuvarima što je imalo tako devastirajući efekt da su se ponašali gotovo s poštovanjem“.
Odgovor Gestapou
Iako se uskoro našla na slobodi, bila je u obavezi da se sedmično javlja Gestapou, oficiru Huberu s kojim bi, da su okolnosti bile drugačije, možda bila i prijatelj. Pronicljiva i nesutrašiva vojnikinja, Huberu je, u ljeto 1944. kazala kako mu je došla 'reći zbogom'. Na pitanje Gestapovca 'a gdje Vi mislite da idete', rekla je: „Ja ne idem nigdje. Idete Vi.“
Do kraja nostalgična za ratnim vremenima, živjela je za godišnja okupljanja Salonika Reunion Asocijacije, gdje su je smatrali heroinom
Ipak,
nakon što su partizani Josipa Broza Tita potjerali i posljednjeg Nijemca s
jugoslovenske teritorije, i Flora odlazi. Prvo je živjela u Rodeziji (danas
Zimbabve, op.a), da bi se na kraju vratila u Suffolk. Kako piše Daily Mail, Flora je preminula u svom rodnom gradu, u 80. godini, nakon kraće bolesti.
Prethodno je ova fascinantna žena obnovila svoj pasoš, i dalje sanjajući o novim
mjestima koja će posjetiti i putovanjima koja će imati...
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.