Četrdeset i tri pravila razgovora

Kako razgovor učiniti zanimljivijim, a da se on jednostavno ne pretvori u brbljanje. Razgovor se treba odvijati u okviru nekih temeljnih načela. 

Ta načela bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja i značenja za istinu i zajednički život. Ova načela za vođenje razgovora potiču iz otežalog iskustva sporazumevanja.

Piše: Đuro Šušnjić, mudremisli.com

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora, pa svatko misli da je njegov odgovor jedino istinit, postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drugačije odgovore, pa i samu mogućnost postavljanja drukčijih pitanja.

2. Čovjek je biće koje pita i odgovara, preuzimajući odgovornost za posljedice svojih pitanja i odgovora: moguće i stvarne, dobre i loše. Ovdje se odgovornost ne shvaća samo kao spremnost da se poštuju običajne, moralne, vjerske, pravne itd.. norme i pravila koji inače reguliraju odnos pojedinca prema zajednici, prirodi, mrtvima, sebi i sl.. Biti odgovoran znači biti u prilici odgovoriti na izazov, a ne samo da odgovaraš pred nekom normom ili sudom, ako nisi nešto učinio kako se od tebe očekivalo. Biti odgovoran znači biti odgovor na izazov što, naravno, ne isključuje osjećanje obveze i odgovornosti prema drugim osobama ili sebi kao osobi.Biti odgovoran znači biti spreman da se na sebe preuzme krivnja za nastale posljedice vlastitog čina.

3. Ako razgovor vode osobe a ne ustanove, onda odgovornost mora biti osobna, inače je nema. Kolektivna odgovornost postoji tamo gdje su ljudi postali ravnodušni prema zločincima: tu nitko nije kriv pojedinačno, ili, što je isto, svi su krivi. Baš zato što pojedinac nije kriv i odgovoran, ustanove nikome ne odgovaraju. Razgovor je susret različitih ljudi: ovdje je bitno priznanje osobe koja vodi razgovor, a ne njene uloge u sustavu.

4. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kojem se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo izraziti svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rješenja svojih problema: ona ne zna o sebi sve što bi mogla saznati, ako se otvori.

5. Kao ličnost, čovjek nikada nije dovršen i svršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, nego da stupi u dodir s drugim ljudima koji se od njega razlikuju. Od njih on jedino može naučiti nešto drugo, da se mijenja i razvija u pogledu razumijevanja svijeta oko sebe i samoga sebe. Promjena u svijetu je promjena u njemu: ako svi članovi zajednice sudjeluju u razgovorima, onda svi uče i napreduju u razumijevanju svijeta i sebe.

6. Nema razgovora ako se ljudi susreću kao stranci, to jest ako nemaju ništa zajedničko. Mora postojati nešto što mogu razmjene: riječ istina upućuje na ono što je isto ili slično među njima. Oni moraju osjetiti potrebu za razgovorom, da bi im razgovor uopće postao potreba. A oni će osjetiti tu potrebu ako su svjesni razlika, ali sličnosti u osjećajima, vjerovanjima i ponašanju. Uvijek valja isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na povjerenju i motivima za daljni razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora biti bitno, a ono što je bitno ne mora biti zajedničko, ali mora se početi od nečega što povezuje ljude.

7. Bez povjerenja u drugog i poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, nema iskrenog susreta između dva čovjeka, pa umjesto razgovora dvije ličnosti, imamo razgovor dvije maske. Ljudi se mogu odlično razumjeti, ali ako ne vjeruju jedan drugome, onda nema zajedničkog života, zato je dobra volja presudnija od znanja, jer gdje nema po-vjere-nja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo povjerenja. Svaki katanac na ustima ili vratima svjedoči o gubitku povjerenja među njima. "Samo onaj tko vjeruje u svijet, može nešto učiniti s njim" - Martin Buber. Povjerenje ne uskraćuje pitanja.

8. U razgovor se ulazi s namjerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobjeda nad sugovornikom: čim priznam pravo drukčijeg mišljenja, odričem se prava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i trpeljivosti prema drugom čovjeku i drukčijem mišljenju. Razgovor nije nadmetanje i borba, već otvaranje i igra. Herodot priča u svojoj Istoriji da su Perzijanci dva puta raspravljali o svakoj važnoj stvari: u pijanom stanju i trijezni. Ako im se dopadne ono što su zaključili pijani i kad su trijezni, onda su usvajali tu odluku ili rješenje.

9. Svaki sudionik u razgovoru ovisi od drugoga s obzirom na saznanje istine i smisla, i zato odnos moći ovdje mora biti isključen: svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti ovisan od drugoga ne znači biti podređen niti biti nadređen: otuda potreba za solidarnošću. Biti trpeljiv ne znači samo priznati drugom da misli i djeluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i djelovanje otvore za prigovore i svjesnu i nesvjesnu dopunu.

10. Jedini način da se izađe na kraj sa sumnjom i neredom u nama i oko nas, jeste razgovor i odgovor o tome kako ćemo živjeti. Samo kroz razgovor možemo stupiti u svjetsku kulturu srca i uma: dok vodite razgovor, potisnite, stavite u zgrade i zaboravite sve što nije u vezi s istinom i smislom. Sv. Toma ima pravo: "Bolje je znati malo o važnim stvarima nego mnogo o nevažnim".

11. Ako u razgovor ulaze ljudi koji ne znaju sve o nekoj stvari, onda oni ne mogu ni predvidjeti ishod razgovora: ja i ti nismo zatvoreni svjetovi. Ako smo svjesni da u razgovor ulazimo kao ograničena bića, a razgovor donese ploda, onda je to zahvaljujući našoj mani: ona omogućava da učimo i da budemo bolji. Ako učite iz ljubavi, istina će vas pratiti kao vlastita sjena. Kao što sunčevi zraci otvaraju ruže, tako će duhovno zračenje otvarati vaše duše za ono što je istinito, lijepo, dobro i sveto.

12. Nema drugog načina da svaki pojedinac dosegne punoću svoga bića nego stupiti u razgovor sa drugim koji se od njega razlikuje: ovaj drugi je mogućnost njega samoga. Odustati od razgovora znači odustati od sebe, a ne samo od istine i smisla: ako me pozorno slušaš, onda osjećaš da razgovaraš sam sa sobom u trenutku iskrenosti. Upoznaj sebe kroz mene.

13. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrijednosti, možemo stvaramo: samo u dodiru s drugim možemo rastemo. Onaj tko je sebe zatvorio za druge, nema budućnosti. Kao zatvoreno biće, osuđen je da boravi u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo.

14. Istina nije u meni ni u tebi, nego između nas: zato u razgovor uđemo sa jednim mislima, a izađemo sa sasvim drugim. Ako vjerujemo da se razgovorom dolazi do istine, onda vjerujemo u istinu: ima stvarnosti koje postoje samo ako u njih vjerujemo!

15. Čim se javi neki problem, to je samo po sebi razlog za okupljanje: ono što povezuje tako različite ljude jeste problem koji je zajednički. Metodološki, trebalo bi ući u razgovor naglašavajući ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi. Ali se za račun onoga što je zajedničko, ostavlja po strani ono što je posebno i pojedinačno, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu, jer bi te razlike ubrzo izbile na površinu i izazvale nove sporove.

16. Tijekom rasprave otkrivaju se samo istine, nego i zablude. Nema istine o meni i tebi koja bi bila unaprijed data: ona je uvijek zadana. Ako se do istine tek treba doći, znači da je nitko unaprijed ne zna. Zato svaki sudionik u razgovoru mora biti spreman da uvaži zabludu, ali ne i da oprosti laž. Tako svaki postaje svjestan važnosti razgovora kao načina dolaženja do novih vijesti i kao pripremi za odlučivanje o stvarima koje se ne tiču ​​samo pojedinca. M. Buber točno kaže: "Sve je na našem putu odluka, namjerna, naslućena ili prikrivena".

17. Nakon razgovora, u duhu i srcu nosimo više nego što smo u razgovoru unijeli: zato mi je drukčije mišljenje potrebno koliko i moje. Jer čovjek je misaono biće, koje u isto vrijeme i vjeruje i sumnja u istinitost svoje misli. Pošto misli na svjestan i nesvjestan način, to se događa da bude u sporu sa samim sobom. Spor rješava provjeravanjem svojih misli u razgovoru: svaku od svojih misli uspoređuje s mislima drugih, uočavajući prednosti i nedostatke. Tko zastupa jedno mišljenje, primoran je da sasluša i drukčije, ako ne želi da ispusti iz svog saznajnog pogleda bitne dijelove i slojeve stvarnosti. Oba mišljenja odnose se na razne strane stvarnosti, i utoliko se, u krajnjoj spoznaji, dopunjuju. "Ima iskustava koja nas nagone da sve iznova provjerimo" - isticao je R. Jinger.

18. Sudionici u razgovoru moraju biti svjesni da ne samo što jedan drugome pomažu da više saznaju, nego i da se bolje upoznaju: oni ne proširuju samo svoju svijest nego i svoje zajedništvo!

19. Nema te misli, vjerovanja ili ponašanja o kojima se ne može razgovarati, a to znači da je sve podložno kritičkom sudu i intersubjektivnoj provjeri.To ne znači da nema vrijednosti koje trajno obilježavaju ljudski život: sam život je takva vrijednost i ne smije biti dovedena u pitanje. Što god se događa meni, može se dogoditi i tebi.

20. U razgovoru ljudi postaju mekši i otvoreniji za razlike: tako je sam put otkrivanja istine vrijedan koliko i sama istina.

21. Dva čovjeka moguće je privoljeti na razgovor samo ako oba uvide jedan viši i zajednički cilj koji je ostvariv samo ako oni udruže svoje duhovne i tjelesne snage: samo tako se smanjuje napetost i raste povjerenje između njih.

22. Odustajanje od razgovora osvećuje se gubitkom istine i smisla, a nada nas pomalo napušta: zato je bolje postupno ukljanjati sve ono što smeta i ometa da se ljudi razumiju i slože. Susreti ljudi koji različito misle značajni su iz psiholoških, društvenih, moralnih i kulturnih razloga: oni su korak ka upoznavanju, sazrijevanju i učenju od drugih.

23. Samo ako ljudi ulaze u razgovor svjesni da nitko ne može izgubiti a da svi mogu dobiti, onda su dorasli za istinu i smisao. Oni znaju da se tu ne događaju sukobi ličnosti, nego sudari shvaćanja: umjesto biranja ličnosti, na dijelu je biranje programa. Logička pravila dokazivanja važe neovisno od onoga tko dokazuje: ovdje razlog zamjenjuje osobu!

24. Treba reći da logika osigurava pravilno mišljenje i zaključivanje, ali ne i istinsko mišljenje i zaključivanje. Ako neistiniti iskazi mogu biti isto tako logični kao i istiniti, onda se razlika između njih ne može naći na području logike. Istinito mišljenje mora biti pravilno, pravilno mišljenje ne mora biti istinito. Čuvajte se logike, jer ona može, ali ne mora, da ima veze sa istinom. Logika je često način da zaključite pogrešno, uvjereni da ste u pravu.

25. U razgovoru se mora izvesti na čistac što netko misli pod ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi rađaju iz različitog razumijevanja istih riječi i pojmova: misli se jasno vide i čuju kroz riječi i pojmove koji imaju sasvim određen sadržaj i opseg. Samo preko razumijevanja zajedničkih značenja, mi se možemo približiti jedan drugome. Postoje razlike između onoga što netko kaže i onoga što drugi čuju: riječi varaju misli. Istinsku zajednicu čine ljudi koji se međusobno dobro razumiju: oni dijele jedan svijet zajedničkih značenja. Prije svega, nužno je da se upoznamo sa rječnikom svojih sabesednika; kao što je jezik domovine za pjesnika, tako i svaki sudionik u razgovoru ima svoju domovinu, i voli kao i vi svoju.

26. Jedino u čemu se sudionici mogu unaprijed da se slože jeste da odbace nasilje kao način rješavanja međusobnih sporova i sukoba. Ovaj prevrat u načinu testiranja nužno je izvesti, da bi se mogao izvesti preokret u načinu življenja.

27. Sudionici u razgovoru moraju biti svjesni da nitko od njih ne gubi identitet time što zajedno dođu do zajedničkih značenja: još uvijek preostaje više razlika nego sličnosti među njima.

28. Razgovor je povezan s nekom nesigurnošću svakog sudionika: to je prilika da se provjeri slika koju svaki pojedinac ima o sebi io svojim stavovima.U razgovoru svaki čovjek pristaje na saznanje da je nesiguran i ograničen, ali on se toga ne stidi, jer je to način na koji svaki čovjek živi i djeluje.

29. Nijedan pogled na svijet koji dijeli ljude ne bi trebao postati njihov vodič u mišljenju, vjerovanju i ponašanju: kad god izabere rasni, klasni, nacionalni, stranački itd.. interes za svoga vođu, mogu biti sigurni da čine pogrešku i grijeh. Ne valja od razlika praviti razloge za nepovjerenje, sumnju, mržnju i svađu. Odanost istini znači mnogo više od odanosti rasi, klasi, naciji, stranci. Ako se svaka stvar vidi i ocjenjuje isključivo kroz grupni interes, onda su sukobi s drugim grupama sasvim izvjesni: ideologija je govor koji jedna skupina drži samoj sebi, dajući za pravo svome interesu.

30. Svjesni da se svaki nasilni sukob može svesti na duhovni spor, ljudi otvaraju sebe za nove mogućnosti i moći. Nenasilje nije nemoć, nego prikrivena moć s obzirom na cilj, as obzirom na sredstvo - miroljubivo. Zaista, moćan oblik djelovanja. Neodgovorno delanje je ono koje unosi zbrku u red, koje narušava pravila igre, i koje, u krajnjoj liniji, izaziva štetne posljedice.

31. Svaki sudionik u razgovoru treba da se upozna sa stavovima svih ostalih, kako bi mogao svoj stav o nekoj stvari suočava sa njihovim. Zato mora biti jasan i razgovetan njegov stav i sve ključne posljedice koje iz njega slijede. Naravno, samo pitanje o kome se raspravlja mora biti proučeno: logički razlozi i iskustveni podaci trebaju biti svjedoci. Zbog toga je dobro da se ranije najavi okvir razgovora i središnje pitanje u njemu.

32. Od struke i kulture sudionika u razgovoru ovisi hoće li oni da rasprave opći princip prije posebnih i pojedinačnih činjenica, ili će krenuti obrnutim putem.

33. Otvori se za svako novo iskustvo, zamisao i vrijednost: ne ulazi u razgovor sa gotovim stavom, predrasudom. Sudionici u razgovoru ostaju svjesni, i poslije uspješno završenog razgovora, da se razgovor može nastaviti, to jest da se još može učiniti pomak u razumijevanju stvari o kojoj su raspravljali, ali da to ostavljaju za neku drugu priliku, kada budu imali više razloga za susret i više dokazne građe.

34. Tumači stav svojih protivnika na način na koji oni to zaslužuju kao tvoji sabesednici: ne hvataj se za pojedine slabosti u njihovom stavu, nego nastoj da shvatiš cjelinu. U mjeri u kojoj tražiš slabe strane u njihovom mišljenju, u toj mjeri budi spreman sam oktriješ, ili da prihvatiš kada ti drugi otkriju, slabe strane tvoga gledišta: sukladno tome oblikuj i svoj stav!

35. Uzmi u obzir osjetljivost ljudskih bića: zato neka tvoj prijekor bude blag ¸ a tvoj dokaz jak. »I kada te hvalim i kada te korim uvijek te volim«. Tvoje pravo da drukčije misliš i živiš može biti ograničeno jedino jednakim pravom drugog.

36. Nikad ne pretpostavi da će zaključci do kojih zajedno dođete vodeći razgovor o nekoj stvari, biti konačni i nezamjenjivi, u smislu nekih vječnih istina. Ograničena bića imaju ograničen uvid u strukturu stvari: zato je neophodno nastaviti razgovor čim se ukaže potreba. Razgovor nije moguć ako netko od sudionika smatra da je pitanje riješeno za sva vremena.

37. U obzor se mora ne samo trenutno položaj i potrebe sabesednika, nego i njihovo prošlo iskustvo i očekivanja od sutrašnjeg dana: ljudsko biće kreće se između ideala i stvarnosti, ali kad se uspoređuju stavovi, onda je pogrešno usporediti ideal i stvarnost, nego ideal i ideal , ideologiju sa ideologijom, praksu sa praksom itd.. Teži se istoj ravni usporedbe: ne upoređuj svoje ideale s tuđom praksom. Sresti se na istoj ravni testiranja, vjerovanja ili delanja jeste neophodna pretpostavka istinskog razumijevanja.

38. Dobro je ako sudionici u razgovoru uoče i istaknu pitanja oko kojih se ne slažu, ali ništa manje izdvojiti i naglasiti stvari oko kojih se slažu: tako se kreću od sukoba prema suradnji, nepomirljive razlike pomalo se pretvaraju u različite puteve prema istini i smislu kao zajdnički vrijednostima.

39. U odlukama koje se donesu u razgovoru, svaki sudionik može prepoznati sebe i svoj doprinos, iako ne uvijek u podjednakoj mjeri. Ali odluka kao zajednički imenitelj usmjerena je na postizanje općeg dobra za sve, a ne samo za sudionika, i time nadilazi i nadmašuje vrijednost svakog pojedinačnog doprinosa: takva odluka ne bi bila moguća bez razgovora.

40. Svaka stvar o kojoj se raspravlja treba da se osmotri s dva gledišta: iznutra i izvana. Ovo iznutra znači: pravo iskustvo vjere može imati samo vjernik, pravo iskustvo znanosti može steći samo onaj tko se njome bavi, istinski umjetnički doživljaj ima onaj tko je i sam umjetnik itd.. Ovo izvana znači: o vjeri može govoriti i neko ko ne vjeruje, o znanosti može svoju riječ kaže i netko izvan znanosti, o umjetničkom dijelu mogu sude i obični ljudi itd.. Svaki sudionik u razgovoru mora znati da izvorni predstavnik vlastite vjerske, znanstvene ili umjetničke tradicije ima najviše toga da kaže: zato se njegovi sudovi moraju poštivati. Ostali sudionici mogu na svoj način razumiju, ali se izvorni sudionik mora prepoznati u njihovom tumačenju. Znanje koje imam o jednoj vjeri nije moja vjera, i ja mogu mnogo toga znam o toj vjeri a da budem bez svoga iskustva u njoj. Jedna je stvar upoznavanje s vanjskim oblicima jedne vjere, a druga stvar je poznavanje vjere iznutra, stjecanjem iskustva u toj vjeri.

41. Ne bi trebalo da se dira u najosjetljivije pitanje na početku razgovora: bolje je početi s onima koja su lakša za dogovor, da bi se steklo uzajamno povjerenje i neka osnova na kojoj se može dalje graditi.

42. Da bi znali što netko govori, mora razumjeti njegov govor, ali upravo zato nužno je da neki način i vjerujemo u ono što on govori. Prvo se moraju upoznati različita gledišta, što ne znači da se s bilo kojim treba odmah složiti. Isto tako, priznanje protivniku nije izraz vlastite slabosti: ako nemaš jakog protivnika, ni sam ne možeš pokazati pravu snagu.

43. Ako kroz razgovor otkrivamo osobine stvarnosti izvan nas iu nama, kojih prije nismo bili svjesni, onda se može reći da razgovor može dovesti do pravih otkrića, ako ne i otkrovenja. Čovjek se susreće sa drugim čovjekom da bi u sebi i njemu pobudio snage koji im prije toga susreta nisu bile dostupne i poznate.