Cesar Millan o problemu pasa lutalica

Tekst je objavljen na stranici Cesarsway.com, prenosimo ga u cjelosti.

Priredila Lana Ramljak

U ovoj sedmici, medijska priča mi je slomila srce i zaista mi pokazala problem u načinu na koji tretiramo neželjene i pse lutalice u ovoj zemlji (Sjedinjene američke države, op. pr.)

U Harrisburgu, Pennsylvania, izdat je memorandum putem kojeg se od policijskih službenika zahtijeva da prestanu donositi napuštene pse u skloništa za prihvat životinja jer su puna. Umjesto toga, policajci mogu usvojiti psa, odvesti ga van grada ili ga ubiti.

Ova “ubij, usvoji ili odbaci” (kill, adopt or dump) politika zvučala mi je nevjerovatno. Stojimo kao najveća zemlja svijeta i šta radimo sa našim psima? Kao što je Gandhi rekao, “veličina nacije i njenog moralnog napretka ogleda se u načinu na koji tretirao životinje”. Znam da nisam bio usamljen u bijesu, pa je bilo protesta ispred policijske stanice u Harrisburgu. Ali sam isto tako siguran da Harrisburg nije jedini sa ovom politikom, oni su tek oni koji su to saopštili javno.

U ovoj, izbornoj godini čujemo kandidate kako uvijek pričaju o tome kako trebamo i ne trebamo trošiti novac poreznih obveznika. Ja bih rekao kako je platiti (godišnje) eutanaziju 45 miliona neželjenih pasa i mačaka užasan način trošenja novca poreznih obveznika. U ovom stanju ekonomije, taj novac bi se puno bolje mogao iskoristiti, za dobrobit i ljudi i životinja.

Kada sam ljetos bio u Španiji, za vrijeme snimanja emisije El Lider de la Manada (Vođa čopora, op. pr.), imao sam šansu da posjetim Njemačku. Impresioniralo me koliko stvari Njemačka pozitivno radi kada je riječ o njenim životinjama. Na primjer, u Njemačkoj je obavezno da vaš ljubimac bude sterilisan. Ako namjeravate pariti psa, možete aplicirati za dozvolu, ali u svakom drugom slučaju, kućni ljubimac mora biti kastriran. I znate šta? Njemačka nema problem sa napuštenim psima kao što ga ima Amerika (ili Bosna i Hercegovina, op. pr.). Njihov porezni novac ne troši se na eutanaziju bespomoćnih životinja. Oni drže stvari tako pod kontrolom da su u mogućnosti da usvajaju pse koji su spašeni iz drugih zemalja. Možete li to zamisliti?

Još jedna stvar koja me jako impresionirala u Evropi jeste njihova volja da usvoje starije ili bolesne pse, poput mog Argosa koji ima slomljenu nogu. Kad posjetim azile u Americi, ono što čujem od radnika jeste to da niko ne želi udomiti psa jer je prestar ili ima fizičke problem. U Evropi, starije pse usvajaju svo vrijeme. Evropljani ne mare što će pas biti s njima samo nekoliko godina; oni mare kako da stvore dom za životinju, da joj pruže visok kvalitet života u malo vremena što joj je ostalo. I to jeste milosrđe.

Nastavit ću pričati o ovom problemu, a nadam se i vi. Znam da smo nacija koja voli životinje i ne želi da ih se zlostavlja, a kamoli da za to plaća svojim poreznim novcem. Moramo pričati sa ljudima koji stvaraju politike i argumentovati obavezujući propis o sterilizaciji ljubimaca, i moramo EDUCIRATI. Moramo educirati ljude zašto trebaju usvojiti starog ili bolesnog psa. Moramo educirati ljude kako da nauče svoje pse da žive u harmoniji s nama. U Njemačkoj nije potrebno imati specijalan certifikat da posjedujete terapijskog psa da bi ga svugdje vodili sa sobom. Oni idu pored svojih vlasnika, bez uzice: ljudi su educirani kako da preuzmu odgovornost za svoje ljubimce, i to daje rezultate.

Ova sedmica počela je obilježavanjem Dana Martina Luthera Kinga Jr. Na twitteru sam ga citirao: “Najstalnije i najurgentnije životno pitanje jeste šta činimo za druge?”; nadam se da ćemo se svi to zapitati kada je riječ o životinjama - one ne mogu govoriti u svoje ime. I najmanja akcija sa naše strane ima veliki uticaj na pse ove nacije. Nakon protesta u Harrisburgu, policija je izgradila privremeni azil za pse u svom centru za održavanje vozila. Lutalice će ovdje biti sigurne dok Harrisburg ne riješi ugovor sa Udruženjem za humanost. Stoga, dignite glas, možda će ga ipak neko čuti.

Ostanite mirni i asertivni,

Cesar