Zašto obilježavamo 8. mart?

Običaj da se ženama na Međunarodni dan žena, 8. mart, poklanjaju ruže, karanfili, čokoladice i slični pokloni koji su ostali u magacinima nakon Valentinova, skreću pažnju sa pravog, ideološkog značenja i vrijednosti ovog datuma, datuma na koji se prisjećamo svih prava i sloboda za koje su se žene izborile u posljednjih nekoliko decenija.

Međunarodni dan žena trebao bi služiti kao ozbiljan i vrijedan podsjetnik prvenstveno ženama, ali i muškarcima, da generacije koje su imale sreću da se rode sa zagarantovanim pravom na rad, pravom glasa, pravom na zakonom zagarantovanu ravnopravnost spolova, pravom na školovanje, na izbor i ličnu slobodu - to moraju zahvaliti ženama koje su se za njih ranije morale izboriti.

Kako je počelo

Historijat 8. marta seže još u početke industrijalizacije i 1857. godinu, kada su se radnice tekstilne industrije u New Yorku počele žaliti na loše uslove rada i niske plate, ali je policija rastjerala njihove demonstracije, što je rezultiralo osnivanjem prvog sindikata radnica. Protesti su se nastavili, a 1908. je 15.000 žena marširalo ulicama New Yorka, tražeći pravo glasa, kraće radno vrijeme i bolje plate. U to vrijeme, muškarci su odlučivali o imovini, ženskim pravima i hoće li, i kakav, posao žene imati, a društvo je ženu vidjelo u kući, s djecom, te su zahtjevi za koje su ustale radnice ocijenjeni kao potpuno radikalne ideje. Napori Amerikanki postali su uzor Evropljankama, koje su tek nakon toga počele da se bore za svoja prava.

Godine 1910. u Kopenhagenu je održana prva međunarodna ženska konferencija u organizaciji Socijalističke internacionale, te je tada, na prijedlog slavne njemačke socijalistkinje Clare Zetkin, ustanovljen Međunarodni dan žena. Ideja Clare Zetkin bila je da žene u svim državama svijeta dobiju jedan isti dan u godini kada će moći, glasnije nego inače, iskazati svoje pritužbe na uslove rada i zahtijevati prava koja im pripadaju.

Godinu dana kasnije, 1911., Međunarodni dan žena obilježio je preko milion ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, koji su izašli na ulice da podrže pravo žena na rad, na obrazovanje, pravo glasa, te zahtijevajući ukidanje diskriminacije ove vrste uopšte. Obilježavanje dana za veća prava žena tog je marta 1911. obilježio i požar u njujorškoj fabrici Triangle Shirtwaist, kada je poginulo više od 140 radnica, većinom italijanskih i jevrejskih imigrantkinja, što je bio događaj koji je podcrtao nužnost boljih uslova za rad. Pokret za veća prava radnica i datum je 1913. u Evropi iskorišten i za demonstracije za mir, te ostaje anti-ratnim pokretom do kraja Prvog svjetskog rata.

Datum 8. mart ustalio se 1917., kada su održane demonstracije žena u Sankt Petersburgu.

Feministkinje i UN

Budući da se vezivao za socijalizam i socijalističke ideje, obilježavanje Međunarodnog dana žena je u Americi zamrlo narednih godina, a na scenu su ga vratili feministički pokreti koji su se rasplamsali 60-ih i 70-ih godina. Za to vrijeme, popularnost Međunarodnog dana žena u Evropi je rasla, naročito u socijalističkom bloku zemalja gdje je služio da se oda priznanje herojstvu radnica. Ujedinjene nacije su, obilježavajući 1975. godinu kao Međunarodnu godinu žena, uvele 8. mart kao međunarodni praznik, a on se i danas u različitim dijelovima svijeta obilježava i vrednuje na različite načine.

Najmoćnije feministkinje svijeta

Zanimljivo je da su neke zemlje Istočnog bloka nakon pada željezne zavjese počele ismijavati ili negirati značaj Međunarodnog dana žena, pokušavajući se osloboditi svih oznaka svoje bliske prošlosti. 8. mart se danas slavi kao državni praznik u Kini, Angoli, Afganistanu, Armeniji, Rusiji, Azerbejdžanu, Bjelorusiji, Bugarskoj, Kazahstanu, Kubi, Moldaviji, Mongoliji, Tadžikistanu, Ukrajini, Uzbekistanu, Vijetnamu...

Najbolje i najgore države za žene 

Kako danas stvari stoje

Danas, sto godina kasnije, rat još nije dobijen, premda su žene danas u daleko boljem položaju nego početkom 20. vijeka. U većem dijelu svijeta žene danas imaju mogućnost školovanja, pravo na rad, pravo glasa, pristup kontracepciji i abortusu, te imaju svoj život u svojim rukama u puno većoj mjeri nego prije sto godina. Ali, razlike su još uvijek prisutne u zavisnosti od mjesta rođenja, rase i klase kojoj pripadaju.

Žene su i danas slabije plaćene od svojih muških kolega, prema nekim procjenama primaju tek 10 posto ukupnog svjetskog prihoda i vlasnice su tek 1 posto svjetskog posjeda. Nerijetko su žrtve nasilja. Žene na svjetskoj političkoj sceni su još uvijek rijetke, jednako je i na visokim rukovodilačkim pozicijama, a ženska prava još nisu stavljena u istu ravan sa ljudskim pravima, odnosno s pravima koja muškarci prisvajaju sebi.

Žene moraju raditi 62 dana duže za platu muškarca

Ipak, ženama sa Zapada je život daleko lakši nego ženama na Istoku, gdje im se uskraćuje obrazovanje, zdravstvena zaštita, negdje još uviijek nemaju ni pravo glasa (Katar, Oman, Bruneji), a svakodnevno trpe nasilje i služe samo za rađanje i brigu o domu.

Žene na visokim državnim pozicijama

U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj u Vijeću ministara ne postoji nijedna ministrica, ženama još uvijek predstoji borba za veće učešće u vlasti, na rukovodećim pozicijama, konkretnije zauzimanje pozicija u društvu, premda su im one zakonom obezbijeđene. Borba protiv zauzdanosti patrijarhalnim vrijednostima, koje još uvijek guše žene na našim prostorima, također je jedan od zadataka dalje borbe za bolji život žena u BiH.

Stalno ignorisanje žena je nedopustivo

Ruža, karanfil ili orhideja neće učiniti ama baš ništa za bolji položaj žene u društvu, na radnom mjestu, pa ni u vlastitom domu, niti će joj obezbijediti nužno poštovanje i ravnopravan tretman. Insistiranje na jednakim pravima muškaraca i žena, dizanje glasa protiv spolne diskriminacije i kršenja prava na rad, na obrazovanje, na život bez nasilja, dizanje glasa protiv kršenja sloboda i prava žena treba da opstoji tokom svih 365 dana u godini, a 8. mart treba iskoristiti za još glasnije zahtijevanje svojih prava, što je bila i ideja Clare Zetkin.

Osmomartovski marš i pridruži se ženama na mostu