Učitelji i učiteljice, sretan vam praznik

1994.godine UNESCO je proglasio 5. oktobar Svjetskim danom učitelja u spomen na isti datum 1966. godine kada je potpisana Preporuka o statusu učitelja. Taj je dan prigoda da se pokaže da je rad učitelja prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni.

Svi pamte svog prvog učitelja ili učiteljicu kao ljude koji su ostavili najdublje pečate na naše živote. Povodom Svjetskog dana učitelja, sa bloga kruskinastranica.com prenosimo jednu toplu priču "sedam veličanstvenih učiteljica" i tome koliko one mogu uticati na neku sredinu.

Sedam veličanstvenih učiteljica

Piše: Džoni od Lilavca

Tih godina sve je mirisalo na to da će život u Brodu krenuti nekim ljepšim tokovima - Rafinerija je odjevena u novo ruho a stari, olinjali, "ohrndani" most preko Save, sa ledobranima, zamjenio je novi, elegantniji i sigurniji, nazvan "Bratstvo-jedinstvo"! Zamirisao je i kruh iz nove Pekare a Ekonomska i šUP škola su bile prepune đaka željnih znanja, od kojih je sve više odlazilo na fakultete u Sarajevo, Beograd i Zagreb!

Čarapana je počela proizvoditi najlonke, a sa radom je počeo prvi dječji vrtić. Nogometno igralište je dobilo atletsku stazu, a Anto novinar je počeo dijeliti novine po kućama. Prve cigare sa filterom su puštene u prodaju, a gasne lampe se ustuknule pred električnom rasvjetom, čak i u udaljenim selima. Napravljen je i novi put za Sjekovac i dalje, prema Derventi. "Gladne godine" su se spominjale još samo u pričama a kod Mine u dućanu, osim Minas moglo se kupiti i Santos kafe.

Vatrogasni dom je dobio novi, moderni vatrogasni kamion i Hajro šejtan se potrudio da se osim kamiona, bezbeli preko Rafinerije, nabavi i prvi televizor. Osim Blagojine "Narodne kuhinje" to je bilo jedino mjesto gdje se moglo zaviriti u taj " prozor u svijet". Tergalke suknje i mantili-balonci postali su dio svakodnevnog dekora na ulicama a novi Dom zdravlja je dobio i prvog domaćeg doktora - Pavla Mrkovića, a na čelo grada je došao i prvi domaći gradonačelnik - Nikica Lemešević. On se potrudio da se dogradi i Osnovna škola, tako da je direktor Dizdarević mogao smjestiti i poveliku biblioteku u prostore škole tako da djeca više nisu morala ići u Gradsku biblioteku kod čika Nijaza!

Idilu nije kvarila ni činjenica da će se pruga Brod - Sarajevo definitivno premjestiti na novu lokaciju a nekada najljepša stanica na Balkanu počela je zjapiti sablasno prazna. Sve je odisalo nekim novim duhom, zanosom i poletom pa je i kino Zora najčešće prikazivalo filmove iz slavne partizanske prošlosti. Čak se i na dobrovoljne radne akcije počelo odlaziti dobrovoljno(!) , nije više bilo pod moranje, a u sali Ekonomske škole počeli su se organizovati prvi plesovi za široke narodne mase. Idilična slika, nema šta!

Nekako istovremeno, svoj učiteljski put započele su naše sugrađanke, koje će u Brodu, narednih decenija, ostavljati najdublji pečat na naše živote a da toga i nismo bili svjesni. Bile su "nužno zlo", učiteljice (ko to još voli školu) ali su nam se podsvjesno uvukle pod kožu , uzele nas pod svoje i povele lavirintima znanja, koja ćemo, uz njihovu pomoć i vođeni sigurnom, majčinskom rukom, otkrivati znanja i vještine, bolje "naoružani" za neka vremena koja dolaze. Nismo znali sta je pred nama ali su nam one polako pomicale horizonte, otvarale vidike, objašnjavale neobjašnjivo i sigurno nas vodile u budućnost. Majka je majka, al' učiteljica...

Rasli smo uz njihovu pomoć, postajali ljudi, postajali osobe i karakteri, a da se po svemu moglo prepoznati ko nam je bila učiteljica. Tada se to govorilo "drugarica učiteljica" ali one su bile puno više od toga. Često, kada smo bili u nevolji ili nismo bili spremni molili bi Cencu ili Fehmu, dobre stare podvorkinje, da zvone i malo ranije da nas spasu muka. I sada mi u ušima odzvanja odgovor jednog đaka, koji je na upit - kako glasi Pitagorin poučak, oklijevajući i razmišljajući dugo, odgovorio: "Pitagorin poučak glasi, zvoni Cenco pa me spasi"!!

Odlazeći na pijacu da kupi svakodnevne potrepštine učiteljica Milkica bi pitala snaše - pošto jaja, a na odgovor "12 dinara", ona bi rekla "dobro, sjedi!". Bio je to vrlo rani znak profesionalne deformacije. Protutnjale su one mnoge generacije učenika, ali svaki je za njih bio "mali čovjek", biće sa svojim manama i vrlinama, dječijim potrebama i nestašlucima. Kada sam nedavno, u malom istarskom selu, pronašao drugaricu Dadu, nakon pozdrava, prvo me upitala kako je Sejdanova Jasa. Znala je da sam mu bio u posjeti i dobro se sjećala, iako je to davno bilo, da Jasa ima problema sa srcem. Nakon tolikih godina prva misao je bila - kako je moj bivši đak?! To zanimanje se nije moglo dovoljno platiti, nikakav novac nije mogao zamjeniti taj majčinski osjećaj koji su one imale prema svima nama, koji smo imali sreću da nam Dada, Zlata, Milkica, Petrinka, Mara, Radmila ili Vera budu učiteljice.

Kasnije, kada sam postao odrastao čovjek, bio sam ponosan na to da su one - Sedam veličanstvenih učiteljica, odabrale baš moju kafanu, Sunce, da u nju sve zajedno navrate jednom nedeljno, popiju kafu, nasmiju se, ponešto prokomentarišu i nastave svojim putem. Svaki put sam nastojao da im nečim uzvratim za svu onu dobrotu i pažnju kojom su nas one obasipale kad je to bilo najpotrebnije.

Sudbina ih je razbacala na različite strane svjeta. Živim u istom gradu (i komšije smo) u dalekoj Australiji sa učiteljicom Petrinkom Šukurma i uvijek kad se nađemo rado se spomenemo i ostatka ekipe. Nažalost, umjesto mirnog i sretnog penzionerskog vremena, one su prošle kroz golgotu rata, izbjeglištva, gubitak najrođenijih kad im to vrijeme nije, potucanje po svijetu. Ničim to nisu zaslužile, ali život, na tim našim nemirnim prostorima, zna biti nepravedan, vrlo često. Rasli smo uz njih, postajali veći i ljepši, zajedno sa našim gradom, razvijali u sebi i sa njima ono najplemenitije u nama i onda loš kraj - svi na svoju stranu, niko pobjednik, niko sretan, svi gubitnici!! Najveći gubitnici - one, naše drage učiteljice! Sve ono što su godinama izgrađivale u nama i oko nas, urušilo se kao kula od karata. Naslova radi, spominjem ih samo sedam, a bilo ih je puno više. Svako od nas ima svoju učiteljicu I svoju priču. Dodajmo svi pomalo u ovu priču i spasimo od zaborava one koje su tako rado i tako puno učinile za nas a sudbina se tako okrutno poigrala sa njima. Kratkom pričicom o njima, spasimo od zaborava njihovo veliko djelo.