Mađarska: Život u siromašnom dijelu EU - 2. dio

U drugom dijelu putopisa, naš suradnik piše o Segedinu i Pečuju

Piše: Mirza Softić, radiosarajevo.ba

S lokalnim Romima i prostitutkama na kafi
Nedaleko od našeg prebivališta, u ulici Thököly, lokalne prostitutke vas uredno pozdravljaju i pitaju da li ste za piće ili neku drugu, opuštenu varijantu. Ove žene su uglavnom Mađarice, a neke su došle i iz istočnih zemalja, Ukrajine i Moldavije. Rona ulica, koja povezuje Thököly i Egressy, naseljena je uglavnom Romima. Danima sam šetao ovom ulicom i vremenom se sprijateljio sa svim tim ljudima, vodio duge ugodne razgovore i ponekad popio i piće u gore pomenutoj birtiji. Nikad nisam doživio ružnu riječ, niti bilo kakav loš pogled, djelo ili, ne daj Bože, kakvu neugodnu situaciju. Sporazumijevali bismo se uglavnom rukama i na svojim jezicima, crtanjem i mimikom. Romski jezik u Mađarskoj nije isti kao romski u Bosni, a prostitutke nerijetko znaju i više jezika. Ovdje svako traži svoje parče sreće, imao sam osjećaj da niko nikog ne dira i da se niko nikom ne miješa u život. Većina tih ljudi zaslužila je bolje, ali kako reče jedna od prodavačica ljubavi, «Život je takav, kad pristojno zaradim, odseliću u Španiju i normalno živjeti, udati se, roditi djecu...».

Segedin
Naša naredna destinacija je bio Segedin. To je grad u kojem takođe možete govoriti naš jezik, a nije ništa više mađarski od recimo Subotice. I u Segedinu Tesco radi cijelu noć, pa smo u nedostatku pošte u centru grada, otišli u Tesco, oko ponoći, i poslali razglednice u Sarajevo. Nikome nije bilo čudno što kupujemo pošanske markice i razgledamo odjeću u ponoć, već smo se privikli.



Kada na Googleu ukucate «Szeged», prve preporuke su vezane za hranu (Szeged paprika, Szeged goulash, Szeged chicken rub, Szeged spices...), a to smo uspjeli i osjetiti u jednom kineskom restoranu koji nudi i mađarsku hranu. Kombinacija ljutih paprika, naribane piletine u sosu od meda i senfa, vruće supe od borovnica i pite s jabukama, može garantovati pokvaren stomak. Tako je i bilo, ali kako kaže Kinez koji se bezuspješno predstavljao, jer nismo razumjeli njegovo ime, «to je tako, jer nismo naviknuti na mađarsku hranu». Bezimeni Kinez je treća generacija svoje porodice u Mađarskoj i uopšte ne zna kineski, što navodi kao svoj veliki nedostatak, jer mu često dolaze Kinezi i pokušavaju pričati s njim njegov jezik, a on tu ostaje «tabula rasa». Zbog toga je zaposlio «prave Kineze» i sad više nema tih problema. Ipak, savjetovali smo mu da neko nauči i engleski, jer osim našeg, mađarskog i kineskog jezika, nijedan drugi se ne govori u njegovom restoranu, a ruku na srce, Britanci, Francuzi, Holanđani i drugi koji tu regiju konstantno naseljavaju ili posjećuju, i nemaju baš iskustva s pobrojanim jezicima.

Holanđani su kupili brojna imanja upravo u Harkanju i Segedinu. Po riječima tete Milanke iz prethodnog dijela, njima je vrlo jeftino živjeti tu, pogotovo starijim generacijama, koje imaju dobre penzije. Mađarska je mnogo jeftinija zemlja, a cijene nekretnina su i po 20-30 puta niže. Zvuči nevjerovatno, ali je zaista tako. Njena kuća se cijeni oko 50.000 €, a takva ista u Holandiji košta najmanje milion. Postoji i nekoliko holandskih osnovnih škola, a u posljednjoj deceniji, iz ove zemlje se doselilo nekoliko desetina hiljada ljudi.

Pečuj
Srpske i hrvatske škole nema u Harkanju, ali ima u Segedinu, Budimpešti i Pečuju. Pečuj je grad veličine Sarajeva, ali sa manje stanovnika. Hrvatska škola postoji tu dugi niz godina, a srpska se odvojila 1992. godine i postala zasebna (jugoslovenska škola je bila locirana na mjestu današnje hrvatske škole). S obzirom na blizinu hrvatske granice, i ovdje se uspješno može komunicirati na našem jeziku.

Pečuj je grad evropske kulture 2010. godine. Trenutno je u fazi rekontrukcije više pečujskih zgrada, puteva, raskrsnica, šetališta itd.

Ono što mi je odmah upalo u oko je vijećnica, koja zauzima prelijepu austrougarsku zgradu na glavnom gradskom trgu. Usljed nedostatka novaca i nebrige vlasti, uprava vijećnice je polovinu svoje zgrade iznajmila, i sada se s jedne strane iznajmljuju i čitaju knjige, a s druge objeduje i to, ni manje, ni više nego u – McDonaldsu. Prilično rogobatno izgleda ova kombinacija, ali šta je, tu je.




Pečuj ima svoju džamiju

Na tom trgu smo imali priliku slušati Emira Kusturicu i No Smoking Orchestra, sa nekadašnjim sarajevskim simbolom, Neletom Karajlićem. Svirali su besplatno, a moje društvo je vrlo brzo tražilo da idemo odatle, da ne bismo izazvali incident. Cijeli grad je oblijepljen plakatima za razne kulturne događaje. Budući da Pečuj ima jedan od najboljih mađarskih univerziteta, prilično je živ i internacionaliziran. Kafane i restorani su na sve strane, grad je dosta ispunjen i živi se dosta ljepše nego u drugim mađarskim gradovima. Jedna od glavnih razlika je ta da u Pečuju nisam vidio nijednog beskućnika, pa se odmah stiče dojam da je to razvijeniji i sretniji grad.

Naravno, Tesco i ovdje radi cijelu noć, kao i mnogi drugi šoping centri, kojih ima duž cijelog grada. Uostalom, to i jeste slika zemalja u tranziciji, ništa novo i specijalno, mnogo reklama, mnogo tržnih centara, hiljadu kladionica, ispunjene kafane, itd. Da se radi o Bosni i Hercegovini, još bismo dodali i «nerad na sve strane», ali je ipak vidna velika razlika, jer Mađari nisu tako lijeni kao naši ljudi.


Pačujska katedrala

Prilikom obilaska drugih mađarskih gradova, imao sam priliku posjetiti Eger, veliku vinsku regiju, Gyongyos, gdje se održavala rukometna utakmica Mađarske i BiH, te Szekesfehervar, grad iz kojeg dolazi poznata rukometna ekipa Veszprem. Inače, Mađarska je velesila u rukometu i vaterpolu, dok od njihovih sjajnih košarkaških i fudbalskih generacija nije ostalo ni traga. Čovjek s kojim sam proveo najviše vremena, tokom svojih obilazaka Mađarske, Dániel Dojcsák, će ponovo dati euroskeptičan komentar: «Evropska Unija je sve učinila da klubovi i reprezentacije iz istočnih zemalja više nikad ne budu na tronu. Nikad se više neće desiti da jedna Steaua ili Videoton budu u finalu nekog evropskog fudbalskog kupa, a slično je i u košarci, samo se vrte jedne iste zemlje i jedni isti timovi. To više nije sport». Baš zbog toga je rukomet i popularan u ovoj, nama nekada susjednom državi. To je sport koji ne zahtijeva mnogo novaca i ulaganja, pa ga siromašnije zemlje mogu podnijeti. Vrlo je popularan, i pored vaterpola, vjerovatno će se jedini održati uspješnim. A fudbal, kao i sve drugo u čemu je Mađarska nekad bila velesila, će sačekati još najmanje nekoliko decenija, a tada možda ponovo ova zemlja prodiše punim plućima.

Vezano: Mađarska - Život u siromašnom dijelu EU - 1. dio

radiosarajevo.ba