Mađarska - Život u siromašnom dijelu EU - 1. dio

Stara karta Ugarske

Prvi dio putopisa u kojem naš suradnik piše o zemlji koja je nekada graničila sa Bosnom
Piše: Mirza Softić za radiosarajevo.ba

Budimpešta, beznađe i luksuz u jednom
Beskućnici tumaraju gradom. Zvanični podaci kažu da ih ima oko deset hiljada, a nezvanični da ih je barem duplo više. Prilikom posjete ovom gradu, nismo uspjeli razgovarati ni s jednim od njih. Takvi se ljudi osjećaju odbačenim od društva i vrlo često izbjegavaju ikakve susrete. Sve što možete učiniti za njih je da im date koju stotinu forinti ili da im kupite topao čaj, supu ili obrok. Tada će biti i više nego zahvalni, jer njima više i ne treba.

Oni se okupljaju uglavnom na stajalištima podzemne željeznice. Spavaju na stepenicama, većina njih su teški alkoholičari, a i oni koji to nisu, nemaju nikakvog posebnog razloga da žive. Možete ih vidjeti uneređene i prljave ili čiste i uredne, ali svi oni kopaju po kontejnerima i ne žele razgovor. Vrlo često ih možete sresti i u strogom centru grada, kako spavaju na glavnom šetalištu ili na ulazima prodavaonica, u neradno vrijeme.

Naša sagovornica, Zsófia Decker, kaže kako vlast prije svakih izbora deklerativno obećava da će pomoći beskućnicima, obezbijediti im smještaj, koji trenutno nema dovoljne kapacitete, zbrinuti ih i maknuti s ulica, ali sve ostaje na praznim pričama. Beskućnika je svake godine sve više i više, a vlast je bogatija. Zsófia takođe kaže kako je najsramotnije za nju što ovi ljudi, koji nisu svi krivi za svoje stanje, stoje na ulazima u grad, te ih upravo na željezničkim i autobuskim stanicama ima najviše, pa onda svaki stranac koji dođe u glavni grad Mađarske, prvo što vidi je jad i bijeda. Beskućnici su nekad davno pokušavali živjeti i u lokalnom prevozu, autobusima i tramvajima, koji rade cijelu noć, ali su iz njih istjerivani, pa su takvu vrstu toplote davno prestali tražiti. Danas im se ne dozvoljava ni vožnja u javnom prevozu. Nekoliko puta sam bio svjedok javnog linča usred grada i istjerivanja na ulicu.

Gdje je nestala domaća hrana?
Dániel Dojcsák je novinar HWSW-a, jedne od najjačih mađarskih IT kompanija. On kaže kako je Mađarska i dalje zemlja u tranziciji, bez mnogo nade da će ljudi u njoj ikad živjeti bolje: «Iako smo zvanično u Evropskoj Uniji, u Schengenu i drugim ekonomskim zajednicama, to nas je samo unazadilo i uništilo našu privredu. Zbog toga, danas, ko god se želi baviti domaćom proizvodnjom, to mora raditi po striktnim pravilima Evropske Unije. Domaća hrana je skoro nestala, a nikome se ne isplati išta proizvoditi pod ovim okolnostima. I pored plodne i bogate zemlje, mi ne uspijevamo izvesti ni blizu onoliko koliko uvozimo, čak ni sa jednom zemljom nemamo pozitivnu pokrivenost izvoza uvozom (osim sa BiH, op. a.).

Ne znamo zaštititi domaće proizvode, pa se to danas svodi samo na meso i poneku tvornicu slatkiša i mliječnih proizvoda. Unutar struktura svake firme su prisutni nepotizam i korupcija, a radnici, i ljudi uopšte, su ubijeni u pojam.» Ove riječi zvuče vrlo poznato kada ih uporedimo s našim prilikama. Dániel dodaje da vjeruje jedino u smjenu generacija, koja će možda zaustaviti pad nacionalizma i kriminala pod budnim okom vlasti, ali da je i to upitno, jer su i mladi ljudi zagriženi nebitnim stvarima, slično kao u Životinjskoj farmi, Georga Orwella. «Pogledajte samo saobraćaj kroz Budimpeštu. Ako ne znate trikove, nema šanse da se parkirate i da uopšte vozite, ceste su razvaljene, a sve pravdaju izgradnjom četvrte metro linije. Radi toga su već godinama stopirani svi drugi radovi, a ljudima se ponavlja, kao da su ovce - nećete valjda da ne sagradimo metro».


Prvi evropski metro

U kafiću
Dániel nas je onda odveo i luksuzne dijelove grada. Jedan takav se nalazi na vrhu Budima, gdje možete popiti najskuplju kafu u Budimpešti, za cijelih 500 forinti (3,5 KM). U poređenju s recimo Bečom, to i nije tako skupo, ali ako već želite pojesti sushi, to će vas stajati oko pet hiljada forinti (oko 35 KM). Vožnja brodom na Dunavu košta hiljadu forinti, a pivo između 200 i 400, u zavisnosti od kafića/kluba koji posjećujete.

Jedan manje luksuzan kafić smo posjetili u večernjim satima, imena Szimpla Kert. U Kertu se uglavnom sakupljaju međunarodni studenti i «službeni» jezik je engleski. Kako u Mađarskoj vrlo malo ljudi govori strane jezike (to mi govori iskustvo kada sam zaustavio ravno trideset ljudi kako bih kupio mjesečnu kartu za javni prevoz, i na kraju sam se sporazumio – na našem jeziku), ovaj klub odaje internacionalnu stranu ovog grada, koja i nije baš velika. Klub se nalazi između starih austrougarskih zgrada, izgleda vrlo ohrndano, ali je atmosfera vrhunska. Pored jeftinih pića, u Szimpli često sviraju muzičari uživo, uglavnom rock i jazz muziku. Ako želite posjetiti neki luksuzniji klub, moraćete izdvojiti preko hiljadu forinti samo za ulaz, a pića su takođe skuplja.





Čudno bi bilo pisati o Budimpešti, a ne spomenuti njenu bogatu kulturnu baštinu. Ovaj grad je prepun građevina iz raznih perioda mađarske istorije, od bazilika do fudbalskih stadiona, kao što je onaj na kojem igra Ferencvaros i koji i danas izgleda skoro identično kao prije sto godina, s montažnom tribinom i malim kapacitetom. Ipak, ova sva kulturna baština, po riječima našeg trećeg sagovornika, Gábora Herczoga, direktora kompanije Stiefel Eurocart, nije uopšte iskorištena.



«Evropska Unija je Mađarskoj dala mnogo više od komunizma, ali im je isto toliko i uzela. Mađari i danas misle da su velika nacija, odatle dolaze i svi mađarski kompleksi, jer ne možemo prihvatiti da smo danas zemlja trećeg reda Evrope», govori Gábor, prisjećajući se priča o zlatnoj generaciji mađarskih fudbalera, kao i istorijskih govora svih dežurnih mađarskih nacionalista. «Pogledajte samo ovu mapu, nju smo prodali u dva miliona primjeraka, tako da je svaka mađarska kuća danas ima, kao vjerovatno i svaka firma. A mapa upravo govori o granicama iz zlatnog doba Mađarske, kada se ova zemlja širila do Jadranskog mora. Danas ljudi žive neki drugi san, a to je samo da budu ravnopravni u Evropskoj Uniji, i da mogu svoje domaće proizvode uvesti i izvesti pod istim uslovima kao što može, recimo, Austrija. Zbog toga čak možete čuti kako ljudi i pate sa vremenima komunizma, što nije nimalo realno, jer je mnogo ljudi ubijeno u tom periodu, bez razloga», završne su Herczogove riječi.

Banjski turizam i opremljene kuće od 20.000€
Pa ipak, ja sam ipak primijetio da i nije sve tako crno kao što Mađari kažu. Kada dođete iz zemlje koja sve čini kako ne bi ušla u Evropsku Uniju, morate primijetiti ogromne razlike u određenim stvarima. Npr. Mađarska ima oko 1500 km autoputeva, po kojim možete voziti četiri dana za samo 1350 forinti (10 KM). Duže vinjete se, naravno, više isplate i mogu se kupiti one od petnaest dana do godine.

Mađari vole svoju zemlju, ali mnogi od njih to iskazuju upravo nezadovoljstvom radi rada njihovih političara. Crne statistike govore i o najvećem broju samoubistava u Evropi, koji se dobrano smanjio u posljednje vrijeme. Mađarska je država u kojoj ima mnogo događanja i u koju ljudi rado dolaze, bez obzira na tužni duh mnogih njenih stanovnika.

Mađarska ima sjajan banjski turizam, što smo iskusili upravo u Harkanju, gradu sa druge strane rijeke Drave, samo dvanaest kilometara od Donjeg Miholjca. U Harkanju je moguće kupiti novu kuću od 50-60 kvadratnih metara za dvadesetak hiljada eura, računajući okućnicu i sve dozvole.

Teta Milanka
Tu smo upoznali tetu Milanku, izbjeglicu iz Hrvatske, koja je originalno iz Daruvara. Teta Milanka kaže kako su Mađari pošten i vrijedan narod, kako nikome ne žele zlo i kako su vrlo ljubazni, u šta smo se i sami uvjerili. Gospođa Milanka nije protjerana iz Hrvatske, nego je sama otišla, i to vrlo blizu, gdje ju, kako kaže «niko ne može odvesti u logor». Upravo to se i desilo tokom njenog posljednjeg životnog doba provedenog u Hrvatskoj. Dvoje staraca, bez mogućnosti da ikoga napadnu i istinskih hrvatskih patriota, smješteni su u logor, samo zato jer su pravoslavci. Muž tete Milanke je četiri godine nakon «logorovanja» preminuo usljed posljedica svog staža u zatvoru i mnogih trenutaka kada je bivao pretučen.

Ona kaže kako nije sretna ni u Mađarskoj, jer to «jednostavno nije njen dom». «Harkanj je bio pun izbjeglica, od kojih su mnogi bili i iz Bosne, svi smo se lijepo družili, imali zajedničke jugoslovenske večeri i voljeli se. Tako je i danas, uredno se čujemo, a ostale su samo tri porodice ovdje, od svih Jugoslovena», kaže teta Milanka, te dodaje kako «nema Evropske Unije do one Titove».

«Meni je EU dala sigurnost i pomoć, hvala im, ali dala bih sve što imam za samo još koju godinu provedenu u Titovoj Jugoslaviji, pogotovo sedamdesetih i osamdesetih, kada smo jedino živjeli kao ljudi».

Naš stan u Budimpešti
Nakon što smo se vratili iz Harkanja u Budimpeštu, potražili smo smještaj na nekoliko sedmica. Dániel nas je uputio u stan koji je on nekad davno iznajmljivao. Stan se nalazi u Egressy ulici, koja je na vrlo čudan način povezana sa svim dijelovima grada i blizu koje imate sve što vam padne na pamet.

Dvije minute od stana, u susjednoj Fogarassy ulici su Tesco (veliki tržni centar) i OMV, koji rade 24 sata dnevno. Takođe vrlo blizu, s druge strane, se nalazi McDonalds i birtija u kojoj možete popiti bijelu kafu i točenu kolu za samo 150 forinti (1,10 KM). Trolejbus je pred kućom, a vodi do tramvaja i metroa i za otprilike petnaest minuta ste u centru, iako ste udaljeni najmanje deset kilometara.

O pravima radnika u Mađarskoj razgovaram sa studenticom slavistike, koja povremeno radi u Tescu, na blagajni. Kaže kako ju je nužda natjerala da, pored studija, radi u Tescu i u McDonaldsu, nekad i po dvanaest sati dnevno: «Ne bih to inače radila, ali onda bih se mogla pozdraviti sa studijima, jer su moji roditelji radili u državnim firmama koje su direktori svjesno uništili kako bi ih privatizovali». Zvuči poznato, zar ne.

Useljenici iz Vojvodine
Djevojka imena Zsóka Fülöp je originalno iz Novog Sada, a u Mađarskoj živi još od 1991. godine, kada je, kako kaže, Milošević počeo provoditi u djelo svoj san o ubistvu svih muslimana i Hrvata, «U to vrijeme, mi kao manjinski narod o Vojvodini, takođe nismo bili zaštićeni i doživljavali smo mnoge neugodnosti, prvenstveno jer smo katolici. Vojislav Šešelj nam je, jedne prilike, poručio kako smo i mi, ustvari, Srbi, samo to ne znamo. Ja jesam Srpkinja dijelom, ali sam etnička Mađarica i smiješno je pričati o tome da se trebam busati u prsa svojim srpstvom».

Tokom našeg šopingovanja u četiri ujutro, nedjeljom, Zsóka mi je rekla kako u Tescu iza 22 sata, radi samo onaj ko želi, i da nema nikakve prisile ili ucjena, jer to mađarski zakoni ne dozvoljavaju i na papiru su radnici veoma dobro zaštićeni, te dodaje da «naravno, papir može sve trpjeti, pa i sjajnu državu, ali Mađarska nije takva. Meni ne bi palo na pamet ići u šoping u četiri ujutro, nakon pijanke subotom naveče, ali kad se već može, zašto to ne iskoristiti. Sve dok ima radnika koji žele raditi cijelu noć, tako će nam biti. Slično je i u Srbiji».

Nastavlja se...