Luise Rainer

Vitalna glumica koja je u samo pet godina karijere osvojila dva Oscara, te ljubovala s Einsteinom i ruskim piscem Aleksandrom Solženjicinom, uskoro će proslaviti stoti rođendan

Luise Rainer rodila se u Düsseldorfu, školovala u Beču i sada živi u Londonu, radoznala, lucidna i skromna, žaleći se kako je život kratak i da ništa nije stigla naučiti. A između njenog odrastanja u Njemačkoj i Austriji i sadašnjeg života u Belgraviji cijelo je jedno stoljeće, protkano zlatnim nitima uspjeha na obje strane Atlantika (i obje obale SAD-a) - brakova, Oscara i drugih nagrada, druženja s nekima od svjetskih najslavnijih žena i muškaraca.

Mladolika za svoju dob - za dva mjeseca joj je 100. rođendan - gospođa Rainer živi u luksuzu udobnih naslonjača i skupocjenih umjetnina, u prostranom stanu na trgu Belgrave, u zgradi gdje je i apartman u kojem je nekoć živjela rano preminula dvostruka oskarovka Vivien Leigh.

A i Luise Rainer, bila razmatrana za glavnu ulogu u Gone With the Wind, a za dva ranija filmska nastupa i sama je dobila dva Oscara, i to kao prva (i uz Katherine Hepburn još uvijek jedina) osoba kojoj je to uspjelo dvije godine zaredom.

Nije htjela biti "lutkica"
Te se statuice mogu vidjeti u njezinu domu, ali samo je jedna prava, a druga je zamjenska. Za drugi Oscar nije mislila da ga je zaslužila pa ga je darovala čovjeku iz agencije za selidbe koji joj je pomogao prenijeti stvari iz Švicarske u London.

A živjela je ona i u Hollywoodu, kao i u New Yorku u koji se preselila zato što joj kalifornijska i planetarna filmska metropola nije bila dovoljno intelektualno poticajna. Uvijek prisebna i samosvjesna, nije ni producentskom mogulu Louisu B. Meyeru dopustila da joj diktira mentalno nezahtjevne uloge “lutkica” i “ženica”, a par desetljeća kasnije odbila je i Fellinijeve molbe da nastupi u La Dolce Viti - prema jednoj verziji, ona nije htjela biti izuzeta iz pisanja dijaloga za tu ulogu (koju je redatelj potom uklonio iz scenarija), a prema drugoj odbila ju je predviđena scena seksa s Marcellom Mastroiannijem.

Mimo filmskog platna nije manjkalo seksa, ne samo s dvojicom supruga, ali Luise je fina dama i o tome ne pripovijeda podrobnosti. Ipak će priznati da je njezin prvi brak, sa sjajnim dramatičarom komunističkih simpatija Cliffordom Odetsom, potrajao samo tri godine zato što je on bio posesivan muž, tako ljubomoran da je primjerice makazama izrezao fotografiju Alberta Einsteina jer se teško nosio sa saznanjem da se Luise zbližila s genijalnim fizičarom.

Einstein joj je i danas draga uspomena za razliku od Aleksandra Solženjicina - novinarima Daily Telegrapha, požalila im se gospođa Rainer kako je taj ruski disident bio nepodnošljivo nadmen, pun sebe i zainteresiran samo za svoje knjige. Ona, pak, više voli čitati tuđa djela, i žali što ne stigne više, kao i što još nije naučila služiti se prijenosnim računarom (koji je kupila jer joj je “zgodno”), a pisanje svojih sjećanja prekinula je kad je već prešla dvjesto stranica.

Impresivna u Kockaru
U Hollywod je iz Njemačke došla kao “nova Garbo” i u samo pet godina i “ispisala historiju” - prvog Oscara dobila je za ulogu pjevačice Anne Held u Great Ziegfeld, a drugu za ulogu kineske seljanke (!) O-Lan u filmu Good Earth. Sa smirene distance, profesorskom strogošću (odbila je svojedobno predavati na Columbia University vjerujući da bi bila prezahtjevna) i bez imalo samozavaravanja opisuje i svoj impresivni 10-minutni nastup u dobi od 86 godine u ulozi bake u filmu Kockar, rađenom prema djelu F. M. Dostojevskog: “Redatelj je bio ushićen kako je to prekrasan film. A uopće nije bio dobar.”

Tajna sreće i dobre glume
Ona vjeruje da ljudi u životu glume, ali da na pozorišnim daskama ili pred kamerom moraju biti “stvarni”. A za sreću misli da je “skrivena u trenucima kojih tek kasnije postanemo svjesni” te da je u njezinu životu uvijek bila vezana uz ljubav. S izdavačem Robertom Knittelom bila je u braku 47 godina, sve do njegove smrti prije dva desetljeća. O izletima u romanse, kojih je bilo, ne iznosi pojedinosti. Prije četiri godine sve je svoje papire prodala bostonskom univerzitetu, što joj je sada žao: “Sada kad imam vremena pisati nemam na temelju čega, a prema pamćenju ne mogu jer sam puno toga zaboravila.”