Demoni seksa i smrti Henrya Moorea

Jedna od Mooreovih skulptura

Henryja Moorea uvijek se smatralo pomalo uštogljenim, pomalo konzervativnim gospodinom iz Yorkshirea, čiji je rad lagodan, siguran i zapravo posve jednostavan.

Talentovanog autora organski su oblici njegovih skulptura, koji se sjajno uklapaju u okolni pejsaž i djeluju kao da su prozaišli iz prirode same, doveli na tron jednog od najvažnijih britanskih umjetnika. Ujedno i najslavnijih i najbogatijih, omiljenih establišmentu.

Vječna zamka
Ovakvo pojednostavljeno promatranje i 30 godina nakon kipareve smrti bio je velik izazov kustosima izložbe koja je otvorena u londonskom Tateu. Odlučili su otkriti sve demone Henryja Moorea: on je puno mračniji, kompleksniji i oštriji nego što ga se pamti. Sa britanskim je kiparom jednostavno upasti u zamku: svi poznaju njegove najpoznatije i dopadljive skulpture. Iako je probijao kanone umjetnosti druge polovice 20. stoljeća, one su zapravo u duhu vremena posve klasične.

Inspiracija u djetinjstvu
Pažljivijim se pristupom otkriva posve novi i kompleksniji Moore. Kao primjer može se uzeti klasična tema figure Majke i djeteta. Tema kojom se bavio tridesetih godina prošlog stoljeća kod njega djeluje intimno, ali, ako se malo bolje pogleda, vidi se kako su dvije figure umjesto jedna prema drugoj okrenute jedna od druge. Odnosno, najčešće majka doji dijete koje ju gleda, ali ona ne gleda njega. U jednoj od skulptura, majka je posve odsutna ne samo psihički, nego i fizički, a dijete siše dojku bez tijela.

Moore je bio savršen otac. Oženio je studenticu umjetnosti, Irinu Radetski, s kojom je dobio kćer nakon punih 16 godina pokušaja, a često ga fotografije pokazuju kako se u ateljeu bavi svojom kćerkom, tako da inspiraciju nije našao u svom zrelom životu, nego u djetinjstvu: “Bio sam najmlađi od sedmero djece, majka više nije bila u mladosti, a bila je jako umorna i iscprljena”, povjerio se jednom prijatelju.

Nemir i apsurd
Za mnoge najznačajnija izložba Moorea do sada, kipara otkriva i kao puno većeg erotomana nego što se mislilo. Seksualnost mu je, doduše, mračna, tijela često iznutra razaraju od žudnje, a pod uticajem je novih teorija iz psihoanalize njegovog vremena. Žensko je tijelo nabijeno erotikom, ali u isto vrijeme i ranjivo. "Bio je pripadnik generacije koja nije glasno izražavala svoje osjećaje. Seksualnost prihvatamo bez pitanja kada je riječ o Francisu Baconu ili Pablu Picassu, ali riječ je o temi koja je nepravedno zanemarena kod britanskog kipara", navode autori izložbe.

Potvrda teze o nemiru i apsurdnosti egzistencije u Mooreovim radovima traži se i u njegovoj biografiji. Kao vojnik je sudjelovao u Prvom svjetskom ratu, bio je na prvoj liniji fronta, i doživio užase kada je više od polovice njegovog bataljona poginulo.

Serija Londončani
Tada nastaju prvi ratni crteži. Temom stradanja bavi se i za vrijeme Španskog građanskog rata, kada se aktivno uključio u politička dešavanja, te za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je bio i službeni ratni umjetnik. Tada nastaje i serija Londončani, gdje su stanovnici britanske prijestolnice, pokazani kako se jedan uz drugog, nabijenih tijela, sakrivaju u podzemnom tunelu, želeći se spasiti od prijeteće katalizme. Iako su Mooreove javne skulpture zapravo postale simbolima poslijeratne Engleske, Londončani spadaju među njegove najupečatljivije radove, od njih 150 koliko ih je pokazano na velikoj izložbi. Puno ih je i iz umjetnikove buntovne mladosti, potpuno nepoznate kulturnom establišmentu.

Više od hronologije
Posljednja izložba Henryja Moorea u Londonu bila je 1988. godine na Royal Academy. Richard Calvocoressi, direktor Fondacije Henry Moore, rekao je: "Nije pretjerivanje kada kažemo da je izložba u Tateu najvažnija izložba Henryja Moorea od postojanja njegove fondacije. Nije riječ o retrospektivi, izložba je puno uzbudljivija i inteligentija od pukog hronološkog nizanja".

Izložba će trajati punih šest mjeseci, što je presedan, kako bi se što više posjetitelja privuklo i tokom ljeta.