BL Tattoo: Tetoviranje je umjetnost i način života

Priča o historijatu tetovaža, njihovom značenju i prakticiranju u plemenskim zajednicama po cijelom svijetu, dosadna je. Također, priča o tome kako tattoo saloni moraju biti čisti, i igle sterilne, logična je. Uostalom, za to imate google. Tetoviranje i tetovaže kod nas su još uvijek u velikoj mjeri „rezervisane“ za kriminalce, probisvijete i ljude upitnih moralnih načela. Spomenite roditeljima to, i skoro sigurno će im u glavi biti slike, sada ostarjelih i obješenih ruku, koje krase izblijedjela imena velikih i zabranjenih ljubavi, sidra, žene ili natpis JNA, napisani drhtavom rukom i iglom domaće proizvodnje. Naravno, u realnosti to i nije baš tako, a ono što bi ih eventualno moglo razuvjeriti su emisije poput LA Inka i Miami Inka, ili slavni i iscrtani. Malo je reći da je tetoviranje zadnjih godina trendy. No, i to je , nazovimo sociološki fenomen, o kojem bi se valjda dalo raspravljati.





 

Upoznajte tattoo majstore Pedija i Ciglu, vlasnike salona BL Tattoo u Banja Luci. Obojica su se tetoviranjem počeli baviti slučajno, i nikada nisu ni sanjali da će im to postati profesionalni izbor, te da će jednog dana imati svoj salon. Njih dvojica su vrijedni i strastveni momci, posvećeni muževi, očevi i potpuni luđaci u najpozitivnijem smislu te riječi. Atmosfera njihovog studija je „prava“. A šta znači prava, teško je opisati dok tamo ne provedete cijeli dan. Eto, moglo bi se reći, kao na emisiji Miami Ink, ali nekako intimnija i zatvorenija, upravo zbog tog nedostatka kamera. Ljubaznost, smijeh, gotoljubivost, strpljenje za moja pitanja, a i onih potencijalnih mušterija koja imaju masu pitanja o cijenama i motivima, ali baš i ne znaju šta bi i kako bi istetovirali, profesionalnost, dobra muzika, zabava, sreća i neki čudnovati osjećaj pripadanja svojstven samo tattoo salonim i ljudima koji uđu unutra. U njihovom salonu, to je još jedan tattoo majstor, zvani Okac, te Zoka koji će vam rado i pažljivo napraviti rupu na bilo kojem dijelu tijela. Bitno je pomenuti, da su Pedi i Cigla veoma cijenjeni i vani, i da je za to zaslužna njihova upornost i veliko odricanje. Oni na jedan potpuno drugačiji način predstavljaju Bosnu i Hercegovinu, i vole to i spomenuti. Upravo zato i predstavljaju atrakciju na velikim tattoo konvencijama, jer je svima neobično „da to ima kod nas“. Toliko neobično da im je Discovery Channel ponudio da rade emisiju poput LA Inka, što su oni odbili jer smatraju da to nije to. Evo šta njih dvojica kažu o sebi, tetoviranju i šta znači biti tattoo majstor danas i ovdje.
 

Pedi: Biti tattoo majstor je toliko odricanje i zahtijeva jako puno cijelodnevnog rada. Ovaj posao se ne može raditi samo zbog novca, što većina mladih i talentovanih ljudi radi. Ne ide se na kvalitet, nego na kvantitet. Ja svoj posao bukvalno živim. Kada sam se u ovo upustio, ljudi su mi vikali da nisam normalan, zato što sam otvaranjem samog studija, 2006 godine napustio extra posao i platu.Sve je naravno krenulo nekako spontano, i dvije godine sam se mislio, dok mi posao kući do te mjere nije postao naporan, da me supruga nagovorila da otvorim salon. Godinama odricanje, da bi tek sad vidio da mi se to isplati. Na konvencijama te ljudi prepoznaju. Moji idoli, sa kojima ja sada radim rame uz rame, i koju su u ovom poslu po dvadeset godina me prepoznaju i meni to uljepša život.
 

Svaki vid umjetnosti ovdje je i zapostavljen i necijenjen. Tetoviranje nije posao, tetoviranje je umjetnost ako se tako shvati, i volio bi da ljudi gledaju na tetoviranje tako. Treba znati nacrtati motiv i pozicionirati pojedini motiv na tijelo. Ja se još uvijek smatram učenikom, mada mnogi kažu da sam diplomirao (smijeh).


 

Najviše volim da radim realizam i portrete, jer se tu najviše nalazim. Nemaš dva ista lika, nemaš dva ista portreta. Znači, realno tetoviranje i neki dark side of tattooing, tipa lobanje, demoni i opasne stvari. Neko nepisano pravilo između nas majstora-nisi majstor ako nemaš bar jednu lubanju na sebi. Čitava noga mi je u motivima vezanim za lubanju i tetoviranje.



Lubanje na Pedijevoj nozi









Opet, dark side je posebna strana i stil tetoviranja. Imaš majsotre koji rade samo horor tetoviranje i biomehaniku, naprimjer. Upravo kao što volim raditi portrete, volim raditi i lubanje. Opet, nijedna lubanja nije ista. Svaku istu skicu možeš odraditi na sto načina. Postoji sto osnovnih poza lubanje/ljudske glave i to je ono osnovno što moraš imati u ruci, da svaku znaš nacrtati.
 

 

Meni je jako krivo što se naši ljudi zadovoljavaju jako lošim tetovažama. Nemamo tu tattoo kulturu da razlikujemo dobar i loš tattoo. Nemamo sferu ljudi, koja će gledati na tetovažu sa umjetničke strane. Da li je dovoljno odrađen kontrast, sa jedne na drugu stranu, da li uopšte ima kontrasta na slici, da li je jednolična, da li je linija dobra ili nije. To je ono za šta se borim, ali ovih četiri godine studija i nekih šest godina mog profesionalnog bavljenja ovim, došao sam do zaključka da je to sve kod nas džaba, jer naši ljudiu nemaju svijest za to. Kod nas se još ljudi tetoviraju trenda radi, a ne sebe radi.




 

 

Neodlučne ljude odgovaramo od tetoviranja. Apsolutno ne radimo sve što klijent traži, kao naprimjer malu sliku sa puno detalja -jer na šta će ličiti taj tattoo za 4-5 godina. Ne želimo sami sebi da skačemo u stomak sa lošom reklamom zbog novca. Ponavljam, ovo nije posao koji se radi zbog novca. Ovo nije ni majica , ni patike , koje možeš baciti nakon godinu dana.

Cigla: Sve je počelo 1998. godine, tako što sam upoznao dečka koji je to radio amaterski. Trebao mu je neko ko crta malo bolje, čisto da mu ispuni neke zahtijeve klijenta, i onda me on nagovorio da krenem i ja tetovirati. Nikada se nisam vidio u tome, a pogotovo da ću jednog dana živjeti od toga. I kada sam krenuo, to je bilo nešto za raju iz komšiluka i najbliže prijatelje. Nakon vojske 2001. godine, počeo sam se ozbiljnije baviti time, i onda sam sa Pedijem otovrio salon 2006. godine.
 

Počeo sam tako što sam na sebi isprobavao jer sam napravio improvizovane mašinice. Onda sam počeo raditi na bliskim prijateljima, odnosno ljudima od povjerenja,koji se neće ljutiti ako nešto ne bude savršeno, jer sve se može popraviti. Ovaj posao nije lagan. Opšta predrasuda je da nešto mi sjedimo, crtamo par sati i uzmemo brdo para. Svi koji su malo ozbiljnije to počeli raditi, znaju kako je doći i do kvalitetne opreme, i napraviti nešto i otvoriti studio


 

Htjeli smo svoje znanje i poznanstva proširiti vani. Htjeli smo da vidimo kako se radi vani i uspjeli smo. Bili smo na velikim konvencijama u Njemačkoj, jer to je jedna od najjačih europskih scena. Želimo da predstavimo ne samo sebe, već i zemlju iz koje dolazimo. Ljudima je čudno da dolazimo iz Bosne i Hercegovine.
 

Kod nas, malo ljudi dođe sa pravom idejom , sa idejom da je to tetovaža koju on želi za sebe, i da obilježi neki period ili nešto u svom životu.Muškarci rade malo veće stvari, dok cure rade manje stvari. Čast izuzecima koji stvarno znaju šta hoće, i urade svoje stvari. Ali pretežno je to- vidi se na nekome, pa hoće da se to iskopira. Mi se stvarno trudimo da te tetovaže, poput Rihanninih zvijezdica, koje je odradilo mali milion ljudi, pokušamo izmijeniti malo, da se da neki pečat i orginalnost.

 

Tetoviranje je lifestyle koji se dosta veže za rock n' roll. I danas se sjećam, spota Guns n' Roses (Welcome To The Jungle) gdje Axl ima majicu tattoo konvencije sa početka 80ih godina. Oni su, hajmo reći, pokrenuli tu modernu popularizaciju tetovaža. Sunset Strip u Los Angelesu je bilo mjesto gdje se ta neka ekipa Motley Crew i Gunsi počela tetovirati.Po meni lično, zato što su Velika Britanija i SAD kolijevka rock n' roll muzike, kod njih je i duga tradicija tetoviranja. Njihov kulturološki sistem, pogotovo britanaca, prvo je vezan za mornare, a kasnije, rockeri su voljeli taj sistem slobode, otuđenosti i razlikovanja.

 

Pedi: Komercijalizovanje tetovaže je nemoguće. To je lična stvar. Tetoviranje je stil života, način života. Otvoreno kažem da to nije za svakoga. Ako je napraviš, ponosi se njome, nemoj je raditi zbog drugih, ina ili outa. Atmosfera jednog studija zna se kakva je. Kada uđeš treba da doživiš tetovažu, a kada izađeš da kažeš „Wow,gdje sam bio!.“







Eto, znate gdje ćete se istetovirati kako treba. Obavezno pogledajte galeriju Pedijevih i Ciglinih tetovaža, a ako imate još pitanje ili ste zainteresovani za tattoo kontaktirajte ih na facebooku ovdje.