Uz partiju šaha (nastavak)

Drugi nastavak pripovijetke 'Muke po imenu i prezimenu' objavljene prošle sedmice

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige 'Green Card'.

- Šerbedžija – promrsi Sven pomičući figuru.
- Ne rekoh ništa.
Sven nadoda - Suviše komlicirano….
- Komplicirano?
- Teško…
- Da?
- Balkansko… - nastavljao je Sven svoje lamentacije na račun mog prezimena, preko partije šaha koja je, uz šestu ili sedmu kavu, spadala u njegov svakodnevni jutarnji ritual. Govorio je kako je prezime teško izgovoriti i kako ću, ako postanem zvijezda, lomiti ljudima jezik.

Nikada do tada nisam razmišljao o svome prezimenu. Bilo je to nešto na što sam pristao, na što sam se naviknuo. Svoje prezime sam nosio kao svoje lice. Bila je to jedna od svari koje su neupitne i koje su jednostavno dio mene.

- Potrudit ću se da ga svi u Jugoslaviji zapamte - odgovorio sam u mladenačkom zanosu i samouvjereno.

Opet me je pogledao ispod svojih crnih naočala i nasmiješio se. Ništa nije rekao, ali kao da mi je svojim toplim i plavim očima poželio sretan put. Uostalom, mislio sam, kao da je njegovo prezime nešto mnogo primjerenije i izglednije!!!

Lasta?
Kud god pošle, opet se vraćaju na jug.......

Krajem 91 , bjesomučni rat je divljao Hrvatskom i razbijao svaku iluziju o Jugoslaviji i o 'bratskim zajednicama', koje su se pred našim očima krvavo rastajale, zatirući svaku i najmanju nadu da se ti ljudi ikada više nađu u istoj državi.

Telefonske veze su bile prekinute i ljudi su zvali svoje rođake i prijatelje preko nekog specijalnog broja u Mađarskoj. Satima je trebalo zvati i čekati da se dobije ta vruća linija. Samo najuporniji su uspjevali. I ja sam prosjedio dane i noći da dobijem svoju djecu ili ponekog prijatelja u Zagrebu.

Telefon je tih ratnih dana bio moćno sredstvo kojim su se mogle iskonstruirati željene priče i pustiti u eter "vijesti" koje su imale za cilj diskreditirati ljude ili podizati ratni elan. Nekoliko godina poslije rata jedna je mlada djevojka, u svom ispovjedničkom intervjuu, ispričala priču o "mladeži HDZ-a" kojoj je pripadala tih ratnih godina i o njihovim "telefonskim akcijama".

Oni bi dobili izmišljene i bombastične price o pojedinim ljudima i događajima koje je trebalo "pustiti u eter". To znači da je, recimo, svaki od njih stotinu, okrenuo sto telefonskih brojeva, a svaki od tih nazvanih ispričao bar sto puta priču koju je čuo. Nije teško zamisliti kojom su brzinom laži postajale senzacionalne i zastrašujuće vijesti.

U kazališnim krugovima Beograda tih su dana naročito bombastično odjeknule dvije priče. Jedna je bila o Vanji Drachu koji je navodno rekao u nekom TV intervjuu da bi mozgove svih Srba trebalo staviti u formalinske boce i jednoga dana ispitati što se to u tim njihovim glavama događalo.

Uzalud  sam objašnjavao svojim beogradskim kolegama da to nije i ne može biti istina i da se sigurno radi o nekoj rečenici izvučenoj iz konteksta. Poznavajući Vanju Dracha kao časnog i dobrog čovjeka, znao sam da je nemoguće da takvo što kaže, pa ma kako bio ogorčen zbog rata koji je tih dana pustošio njegovu Slavoniju.

Par mjeseci nakon toga sreo sam Vanju u Beču na nekoj mirovnoj konferenciji. Bez da sam ga išta upitao, sam mi se počeo jadati zbog priča koje su i do njega došle.

- Ja sam govorio o Miloševiću i Čosiću, kaže.
- I rekao sam da bi glave tih dvojice Srba jednoga dana trebalo ispitati, zbog monstruoznih stvari koje su se njihovom krivnjom događale...
- Eh moj Vanja, trebalo bi mnogo boca i mnogo formalina da se poslože sve lude glave u njih i da se jednoga dana ispituje ljudska glupost koja je "svemirska sila nad nama", kako kaže tvoj i moj stari i mudri Krleza.

Još je jedna "ratna priča" tih je dana uznemirila beogradske kazališne krugove, koji su se odveć ležerno odnosili prema ratu u Hrvatskoj. Pa premda je bilo dosta onih koji su aktivno uzimali učešća u antiratnim protestima, zvanične kazališne, filmske i druge umjetničke udruge su bile gluhe i nijeme za sve što se događalo.

- Jesi li čuo da je Sven Lasta postao Hrvatski dragovoljac? I to Snajperista, rekao mi je jedne večeri moj drugar Ljuba Tadić, koji je unatoč svojoj silnoj mudrosti, poput djeteta često nasijedao na priče i gotovo bio spreman povjerovati u njih.

Od srca sam se nasmijao. Sven Lasta - snajperista!

- Ta Ljupče, Sven ima toliko veliku dioptriju da ne vidi 'belu mačku', kako se kaže. Bio bi opasniji za svoje suborce nego za neprijatelje.

Ipak, ta priča nije bila sasvim bez osnove. Ispitujući svoje bliske prijatelje iz Zagreba preko mađarske 'vruće linije', saznao sam i pravu istinu o Svenovoj ratnoj pustolovini.

Dobri stari Sven, bivši uvjereni komunista i nekadašnji skojevac, zgrožen i razočaran političkim postupcima koje su vodili  istaknuti komunisti i oficiri nekadašnje Jugoslovenske narodne armije, prijavio se kao dobrovoljac u najbliži odred Hrvatske vojske koji se nalazio u blizini Siska. Htio je na front da brani svoju Domovinu.

Nisu ga poslali na front, no postao je gotovo maskota svih hrvatskih vojnika. Bio je u pozadini, kako se kaže vojničkim rječnikom. Pomagao je u kuhinji i kao vrstan kuhar, od vojnicke hrane uspjevao praviti čudesa.

Taj junački Svenov čin ima u sebi neke uzvišenosti koja postaje razumljiva tek kad se shvati Svenov tako osebujni karakter.

I sam se često zapitam jesam li i ja mogao ikako, pa makar poput ptice, preletjeti dubrovačke zidine i biti dio pozadinskog naroda čiji sam nekada bio 'princ sa Lovrijenca'?

Zamišljam naš mogući susret tih godina.

Ja bih stajao kraj šanka i pio sa Bobijem ili Zlatkom gemišt. On bi laganim korakom ušao u klub, pognutih ramena, držeći Vjesnik ispod lijeve miške i otpuhujući dim cigarete koju se činilo da nikada nije vadio iz usta. Prešao bi pogledom ispod svojih crnouokvirenih naočala po prisutnima u klubu i pravio bi se da me nije vidio. Zatim bi se, napravivši svoj krug, uputio natrag prema izlazu.

- Hereja! - ja bih ga zazvao...

Zaustavio bi se i lagano se okrenuo.

- Da Scipione? - rekao bi svojim tihim dubokim glasom.

- Pokušaj razumijeti...-

Nišanio bi me dugo onim svojim čelicnim plavim očima kojima je nekada slamao svu moju mladenacku energiju i od čijeg su dubokog pogleda koji je prodirao u dubine moje duše još uvijek trnule i podrhtavale moje slabašne noge.

Zatim  bi kimnuo glavom, nasmiješio se onim svojim tužnim smješkom i slegnuo ramenima, ostavljajući među nama vrijeme koje samo nas dvojica u tome času možemo prepoznati i jedan drugoga razumijeti. Vrijeme koje se ne da nikakvim riječima objasniti. Ni opisati...