Ultra patrijarhat bosanskohercegovačkog stila

Prošle sedmice u posjetu Bosni i Hercegovini, tačnije njenim političkim liderima, došli su Philip Hammond i Frank-Walter Steinmeier, ministri za vanjske poslove Velike Britanije i Njemačke. Osnovni zadatak im je bio oživiti reforme koje BiH mora provesti ukoliko želi postati članica Evropske unije. Na fotografiji nakon sastanka koja je osvanula u BiH medijima ukazalo se dvadeset muškaraca u gotovo identičnim odjelima i cipelama. Varijacija su bile kravate koje su prošarale crnilo i sivilo i poneke naočale. 

Piše: Aleksandra Petrić za Radiosarajevo.ba

Gledajući fotografiju, pomislila sam kako ona odlično reflektuje stanje u našoj zemlji. 

Sivo alternativa crnom, s apsolutnom vladavinom patrijarhata koji ne dozvoljava da o reformama u ovoj zemlji odlučuje bilo ko osim ljudi koji su nebrojeno puta do sada pokazali da se o gotovo ničemu ne mogu dogovoriti, osim o tome da ženama nema mjesta iza crta koje su povukli. To je zaista jedina stvar u kojoj su već godinama složni, nijednog glasa protiv. Zakone su usvojili na način da ih ničim ne obavezuju, osim deklarativnim izjavama da žena treba biti među njima, a u stvarnosti su već dvadeset godina solidarni u tome da poneke žene i mogu dogurati na rukovodeće pozicije, ali da se niti jedna ne treba naći među njima. 

A i zašto bi? Lideri četrnaest parlamentarnih političkih stranaka i članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine koje je već dvadeset godina isključivo muško se odlično provode sami sa sobom, na grupnim sesijama sa inostranim diplomatama evropskih zemalja u kojima su žene već odavno probile staklene plafone i uspješno vode politike ne samo svojih zemalja, već odlučuju i u okviru Evropske unije koja je nama daleko, daleko, i vrata joj se ne naziru. I nije naše političke lidere sramota, niti vide dobre prakse država sa ženama na liderskim pozicijama, koje usprkos recesiji održavaju ekonomsku stabilnost i rast bruto društvenog proizvoda. 

Dok razvojne politike ovih zemalja već godinama planiraju i provode mjere pozitivne akcije i uključuju žene u sve strukture upravljanja i odlučivanja, lideri Bosne i Hercegovine su očito zadovoljni time što nezaposlenost raste, ekonomskog razvoja nema, a žene besplatno na svojim leđima nose teret nepostojeće sistemske socijalne brige za djecu, stare, bolesne, sve u sklopu svoje jedine priznate rodne uloge. Naravno da ne postoji jasna računica koliko su žene Bosne i Hercegovine, svojim besplatnim radom, održale privid dobrog, domaćinskog života u ovoj zemlji. 

Ja ne tvrdim da će se svi naši problemi instantno riješiti ukoliko bi se, trenutno samo čudom, žene našle na mjestima onih koji danas odlučuju o nejasnim principima, nadležnostima, okvirnim izjavama, evropskom putu Bosne i Hercegovine i „otvorenom prozoru za BiH“ o kojem su dvojica inostranih diplomata mantrali prošle sedmice u Sarajevu. To nije moguće upravo iz razloga što se politike unapređenja učešća žena u političkom odlučivanju već dvije decenije gotovo ne pomjeraju s mjesta. 

Naš je ultra patrijarhat odavno patentiran i postao je normalno političko stanje. 

Čitajući izjave Philipa Hammonda i Franka-Walter Steinmeiera, koji se nasmiješeni rukuju jedan s drugim i sa svakim od preostale osamnaestorice pojedinačno, ne mogu da povjerujem u optimizam i novi početak koji nude Bosni i Hercegovini, i iskreno se pitam da li i oni u njega vjeruju gledajući muške političke elitiste koji ne daju nikome ispred sebe. Meni se taj optimizam i novi početak ne čini ništa realnijim od bajki koje se čitaju djeci pred spavanje. Naša, bosanskohercegovačka politička realnost je odavno zaspala i ove bajke odlaze u vjetar.  

Istina je, kako kažu diplomate, da se „ljudi u Bosni i Hercegovini ne razlikuju od ljudi u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.“ 

Vjerujem da ovo važi samo za obične građanke i građane. Ne i za političare kojima je više stalo do rotacione signalizacije na vozilima kojima jezde na svoje muški važne sesije, nego do odgovornosti koje imaju prema svakom od nas pojedinačno, i svima nama zajedno.