Ujedinjeni u strahu

Piše: Nidžara Ahmetašević

U ponedjeljak 3. septembra počela je nova školska godina. U Stocu, kao i još nekim gradovima u Bosni i Hercegovini, ni ove školske godine djeci različitih nacija nije dozvoljeno da zajedno uče. Iako je u aprilu ove godine Općinski sud u Mostaru proglasio nezakonitim odvajanje učenika na osnovu njihove etničke pripadnosti. U odluci stoji da to nije samo kršenje Zakona o diskriminaciji, nego i Evropske konvencije o ljudskim pravima.

I sada bih mogla štošta napisati o vlastima koje ne provode zakone, o tome kako je to fašizam, nacionalizam, mogla bih pisati o strankama na vlasti kojima ovo odgovara, strancima koji su podržavali ovakvu segregaciju godinama, pa se onda sjetili da tu nešto možda ipak nije kako treba, stavu ovog ili onog ureda iz Europe…. Mogla bih, ali neću jer mi je nešto sasvim drugo privuklo pažnju u medijskim izvještajima toga dana.

Naime, televizijske kamere su snimale roditelje koji na pitanje da li im smeta što su im djeca tako odvojena odgovaraju potvrdno?! Snimili su djecu koja kažu da im je to besmisleno. Između ostalog kamera Federalne televizije snimila je izjavu učiteljice koju su pitali: “ako postoji zakonska odluka, ako djeca žele skupa, ako se tome ne protive ni roditelji, zašto onda i dalje dvije škole pod jednim krovom?”

“Zbog straha. Svi se nečeg bojimo,” odgovorila je učiteljica, dodajući da ni sama više ne zna čega se plaši. “Možda od rata, možda od nečeg drugog?” sliježe ramenima zbunjena pred kamerama žena koja pak tačno zna pod kojim dijelom krova su djeca koju ona treba da nauči da budu ljudi, mada očito nije spremna za takav zadatak.

Iako mi je apsurdno to njeno prihvatanje stanja, prepoznala sam u njenim riječim nešto što vidim u velikom broju ljudi koje srećem svaki dan u BiH – strah da napokon počnu da razmišljaju i donose odluke na osnovu toga. Fenomen koji Edo Maajka zove “štrajk mozga“, stanje u kojem prihvatamo bez pogovora sve što nam se servira. Tako nam je usađen i taj strah, i to još negdje početkom ‘90tih, kroz medije i govore političara, da bi se u ratu usadio duboko u svaku našu poru, a poslije rata bio uredno održavan, povremeno podstican ili utišavan (tek prema potrebama i izborima). Taj strah se uvukao tako duboko u naše živote, živi sa nama i u nama, da nas je postalo strah živjeti bez njega.

Narodu je u početku rečeno da treba da se boji. Bez razmišljanja su uzeli puške i krenuli ubijati sve što je drugačije jer to predstavlja moguću opasnost – izvor straha.

Taj strah nas već odavno blokira da budemo ljudi. Iz straha ne prijavljujemo krivična djela kojima svjedočimo gotovo svakodnevno; iz straha ne reagujemo na čopore gladnih pasa koji hodaju po ulicama gradova; iz straha ne izlazimo na izbore ili izlazimo i glasamo za ljude koji izmišljaju strahove da bi ostali na vlasti; iz straha ne čitamo i ne vjerujemo medijima kada pišu istinu; iz straha vjerujemo medijima kada lažu; iz straha se ne bunimo protiv korumpiranih liječnika i birokrata; iz straha dajemo mito; iz straha ne poštujemo zakone; … Zbog straha se plašimo da se ne plašimo.

Kako suzbiti taj strah? Kako onoj učiteljici objasniti da jedino čega bi se trebala plašiti je neznanje, i djece koja žive u strahu i koji će sutra, bez da znaju tačno zašto, možda biti smrtni neprijatelji djece u drugoj smjeni ili vršnjaka koji su ulazili u školu na druga vrata? Onda će opet trebati interevencije, međunarodni sudovi i ko zna šta ne da utvrde činjenice o porijeklu naših strahova, teške riječi naučnika koji će pisati knjige o nama i našim glupim strahovima od života. I opet ćemo se okrenuti ukrug i biti na početku, i kraja nema, čini se barem sa ove tačke gledišta.

Djeca koja su i ovu školsku godinu krenula na nastavu u škole u kojima ih odvajaju po nacionalnom ključu, će tu, izgleda, i završiti školsku godinu – učeni strahu. U predizbornoj kampanji koja je upravo počela, kandidati će stare strahove oživjeti i bit će im glavni predizborni adut. Roditelji i nastavnici će, vjerovatno, i ove godine glasati za iste one ljude koji održavaju strahove, ne pružajući ni šansu nekom drugom, objašnjavajući tu svoju odluku sa “oni” će glasati za svoje pa moramo i mi za “naše”. A ne znaju ni sami ko je tu više ko i ko je čiji. Kada bi razmislili, možda bi uvidjeli da jedino čega treba da se bojimo je štrajk mozga, zbog kojeg stojimo u mjestu ne samo zadnjih 20 godina. Ili mi stvarno zaslužujemo da živimo ovako kako nam je sada?

Manjine.ba

Svoje reakcije možete poslati autorici na e-mail: nidzara@manjine.ba