Topovi za Emira K.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

O Emiru Kusturici se može puno toga ružnog reći, a malo pogriješiti: sve loše izbore u zadnjih dvadesetak godina – on je napravio; sve ono što nije trebao niti pomisliti – on je rekao; na svako mjesto na kojem pristojan svijet nema šta tražiti – on je čvrsto stao; sve čega bi se trebao groziti – on je učinio. Redatelj nekih velikih i važnih filmova, pretvorio se, kako je to tačno da tačnije biti ne može, rekao Andrej Nikolaidis, u đavoljeg šegrta. Milošević, Ćosić, Bećković, Koštunica...i tako, evo, sve do Milorada Dodika, likovi su sa kojima se Kusturica mogao igrati, no on je radije igrao za njih. I, istina, te uloge honorirao bolje nego one redatelja: u Srbiji je dobio planinu, u Srpskoj grad. Ostalo u kešu.

Je li, međutim, to dovoljan razlog da se Emiru Kusturici uskrate prava kakva imaju drugi redatelji u nas i da Bakir Izetbegović i Željko Komšić nevažećom proglase odluku Ministarstva odbrane prema kojoj se njemu, Kusturici, za snimanje filma ustupaju na korištenje topovi, tenkovi, tandžare i paraglajderi (to je, valjda, sve što imamo od zračnih snaga)? Jeste taman koliko je i obraćanje Ministarstvu odbrane, redateljevo priznanje Bosne i Hercegovine kao nezavisne, cjelovite, multivitaminske države. Dakle, jok.

Bojište

Kada je ono muslimanska milicija u civilu vijala Ahmeda Imamović i Envera Pušku zbog filma Go West, Izetbegović i Komšić su šutili k'o zaliveni. Kada su udruženja sineasta žrtava rata tražila da se Angelina Jolie za primjer strelja kod Vječne vatre, a njen scenario spali pred TV kamerama, visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović i demokratski frontmen Željko Komšić su bili trenutno nedostupni za imanje stava. Šutnjom su, naravno, saučestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu protiv umjetničkih prava i sloboda. Njih dvojica, zapravo, strašno liče na dobar dio bosanskohercegovačkih umjetnika, kod kojih je princip proporcionalan koristi od njega. Oglasiti se tada, u doba Go Westa i Angeline Jolie, kako god, donosilo je štetu: braniti redatelja i redateljicu, značilo je, je li, zaratiti sa dobrim dijelom javnosti; osuditi ih, otvaralo je bojište prema, istina brojčano slabijem, ali glasnije neprijatelju – onim javnim radnicima nesklonim vazelinskom odnosu sa političkim organizacijama.

Sa Kusturicom je, međutim, sve ispalo savršeno: od ovlasti do efekata. Kako ih već niko ne pita - niti je koga briga šta misle - hoće li bosanskohercegovački vojnici, recimo, ići u Afganistan i za čije babe zdravlje, iskoristili su mogućnost da se osjete važnim i izdaju zabranu ustupanja skalamerije za film, te usput dobiju aplauz objektivne publike opsjednute emirom mokrogradskog emirata.  

U odbrani Emira Kusturice od demagoga iz Predsjedništva, lako je upasti u zamku izjednačavanja dejtonske nužde i manjka samopoštovanja, pa porediti, recimo, to što je đavolji šegrt većih ovlasti, Momčilo Krajišnik, bio u istom Predsjedništvu u kojem su Komšić i Izetbegović sada – kada ga već nije uspio sravniti granatama - sa  Kusturicom kao umjetnikom s kojim se vrijedi pomiriti, kada smo se već morali pomiriti sa Krajišnikom kao (bivšim) šefom države. Prvo rekosmo šta je, dok se drugo, taj manjak samopoštovanja, već više puta pokazalo u sarajevskoj ospjednutosti odbjeglim sugrađaninom. Iz tog, potpuno iracionalnog čitanja svega što bi on rekao sa planina i aerodroma, filmskih setova i nakon posjeta gospodarima života i smrti, te pratećeg, kolektivnog raspamećivanja, proizašla je situacija u kojoj su Komšić i Izetbegović užasno jeftinim manevrom uknjižili nešto poena.

Emir Kusturica odavno nije ni naš ni naš problem. Jedno svojom voljom, drugo svojom sklonošću da nepogrješivo odabere krivu stranu. Naš problem je što su Komšić i Izetbegović, a da ničim zaslužili nisu, na posljednjim izborima zajedno dobili oko pola miliona glasova! Željko Komšić je boravak u Predsjedništvu produžio nakon što nije učinio ama baš ništa kao, kako se to već kaže, hrvatski član. Bakir izetbegović je tu došao zbog onoga što mu piše u rodnom listu, u rubrici: ime oca. Dometi obojice su, vidi se na ovom slučaju, mahalski. I to u najgorem mogućem smislu te riječi.  

Koliko god se mi upinjali, u životu i radu Emira Kusturice nema ničega što bi se na kakvom ovozemaljskom sudu moglo naći u optužnici. O moralnoj odgovornosti, sa druge strane, možemo govoriti, samo je to ćorav posao. A i potežak. Kada bi se po njoj dijelila prava, da, tačno je, Kusturica nikada ne bi dobio MTS od Oružanih snaga, no ni Izetbegović i Komšić danas ne bi gledali enterijer Predsjedništva. Razlozi su, naravno, drugačiji, u Komšićevom slučaju naročito neusporedivi – i to ne treba zaboravljati - ali je ta famozna moralna odgovornost univerzalna. Ili je nema nikako.  

Nula

Više od dvije dekade Emir Kusturica čini sve što može da ga Sarajevo pomnoži sa nulom, prekriži kao osobu, zaboravi da je ikada u njemu živio i prihvati da trineast slova složenih u njegovo ime i prezime, postoji tek na špicama i IMDB-u. Sarajevo, međutim, ne popušta: kao da čeka da dvojnik slavnog redatelja konačno odstupi, a naš, pravi Emir, prouči fatihu na Šehidskom mezarju Kovači ili barem prošeta Ferhadijom i svakog prolaznika zamoli da mu opali šamar. Zabranivši Emiru topove, Izetbegović i Komšić su se ponijeli kao njihovi, redateljem ospjednuti birači, što, naravno, nije osobina lidera: vođe su, uvijek, ono što bi njihovi sljedbenici željeli biti, a one ono što jesu.    

Da su, dakle, dva člana Predsjedništva onakvi kakvi mi nismo, nikada ne bi opozvali odluku Ministarstva odbrane. Za njih, kao što bi i za nas trebalo biti, Kusturicino snimanje po istoku Hercegovine ne bi bilo nešto vrijedno ikakve sekiracije i veće pažnje. I njih bi, da nisu kakvi su, kao i nas, od priče o popu i francuskoj ljepotici, puno više trebalo brinuti to što je Danis Tanović rekao kako je svaki bosanskohercegovački film čudo na kvadrat. Jer, u cijeloj se priči, valjda, samo o filmovima i radi? O ostalom znamo sve što treba znati. Računajući i Emira Kusturicu – šegrta balkanskih đavola.