Thompson do Sarajeva

Piše: Emir Imamović

Zašto li je, volio bih da mi neko objasni, problem u tome što bi Marko Perković Thompson mogao u Sarajevu uzviknuti „za dom spremni“, a nije problem kada u Kiseljak pored Sarajeva ili, recimo, Jajcu, uzvikne „za dom spremni“? Zašto, dakle, najava koncerta ustaškog Bore Čorbe u Sarajevu izazove stotinu i jednu reakciju, a koncerti u Širokom ili Mostaru, na koje se ide pod kapama sa velikim slovom u na glavi, prođu kao da ih, gledano iz prijestolničke perspektive, nije ni bilo?

Redatelj Ahmed Imamović je ovaj oblik bosanskohercegovačke shizofrenije nazvao „liberalnim fašizmom“. Ta sintagma, ma koliko zvučala blesavo, precizno opisuje odnose unutar Bosne i Hercegovine. Slučaj Thompson tek je jedan od bezbroj primjera: kada on urliče tamo gdje kao nije Herceg–Bosna, šuti se tamo gdje je kao Bosna i Hercegovina. Kada, međutim, pomisli produžiti iz Kiseljaka u Sarajevo i prijeći nevidljivu, ali jasnu liniju između svjetova koji bi se najradije riješili jedni drugih, samo što nemaju načina, e tu se palimo kao škoda – na prvi dodir.

Ne znam kada je prvi puta Marko prešao granicu Hrvatske i Bosne u civilu, ali znam, bio na jednom koncertu, da je prije više od osam godina održao „herceg-bosansku turneju“, obišao jedanaest gradova, u njima jedanaest puta pozdravio sa „za dom spremni“ i jedanaest puta podigao borbenu gotovost publike, pjevajući kako je bila teška 1945. Radončićevom Expressu je baš te 2003. dao intervju u kojem je predstavljen kao možda i najveća hrvatska muzička zvijezda, te upitan planira li u dogledno vrijeme napraviti koncert u Sarajevu!? Rekao je da planira, ali ne može naći organizatora sa hrvatskim predznakom, iako često dobija pozive da napuni Zetru. I to, valjda, ako Koševo bude zauzeto. Osim Expressa i Večernjeg lista kao medijskog pokrovitelja turneje, o Thompsonovoj karavani pisali su, kritički naravno, još Dani i Slobodna Bosna. Ostatak javne scene, od medija do intelektualaca koji stignu imati stav o svemu i šire, je glasno šutio. Baš kao da je MPT svirao u, šta znam, rodnim Čavoglavama, u Republici Hrvatskoj, dakle u inostranstvu.

No, to što se nije na vrijeme dovoljno glasno govorilo, ne znači da treba vječno držati usta zatvorena. Nije, dakle, sarajevska tišina iz prošlih godina i ignoriranje neoustaških partyija po Kiseljaku i Čitluku razlog zbog kojeg bi Marko Perković sada trebao u Zetri reći da je spreman za dom. Svedu li se, međutim, reakcije samo na sarajevski koncert koji je u najavi i takav će, da se ne lažemo, ostati , a oni u Kiseljaku ili Prozoru prođu kao da su na Madagaskaru, možda je i bolje dići ruke. U znak predaje.

Kada nije licemjerna, pozicija Sarajeva kao glavnog grada je u mnogo čemu beznadežna. Sve i da postoji – a teško da može postojati u zemlji u kojoj sasvim legalno rade udruženja građana poput Ravnogorskog četničkog pokreta – nekakva zakonska mogućnost da se nastupi Marka Perkovića zabrane, niko tu zabranu poštovao ne bi. Pokušaj provođenja zakona ne bi, naravno, završio kao u Holandiji gdje je Thompsonu rečeno da razguli i on je razgulio, već kratkotrajnim građanskim ratom niskog intenziteta. Ne bi se, možda, zapucalo, ali ne bi puno ni trebalo. 

Nije lako voditi unaprijed izgubljene bitke – tražiti da se u BiH, od Bihaća do Trebinja i Brčkog do Neuma, pored ostaloga, zabrane derneci sa gustom maglom iz mašina za dim i grlima poderanim koračnicama fašističkih vojski, uzaludno je – ali u današnjoj Bosni jedino takve ima smisla voditi. Barem da se odgodi vrijeme u kojem će se, kako kaže Perkovićev fan, u slobodno vrijeme predsjednik Federacije Živko Budimir, steći uslovi za Thompsonov koncert u glavnom gradu države u kojoj su se, nakon ustaške okupacije u Drugom svjetskom ratu, sa „za dom spremni“ pozdravljali oni što su klali Srbe, Jevreje, antifašiste redom, pa Rome... Kada ih nisu vodili u Jasenovac i Gradišku Staru. O čemu Thompson inače ne pjeva. Osim kada se tušira.