Spleen Devedesetih

Radiosarajevo.ba
Spleen Devedesetih

Nostalgija je, kažu, čežnja i žal za sobom mlađim, ljepšim i bezbrižnijim. Pogled kroz ružičaste naočari na mjesta, predmete i ljude koji su se preselili na sigurnu – prostornu ili vremensku – udaljenost pa ih možemo gledati samo kroz ružičaste naočari sa sentimentalnim osmijehom prepoznavanja, uz obavezni dodatak smijeha na svoj račun – kako smo samo mogli oblačiti OVO?

Piše: Tanja Miletić Oručević za Manjine.ba

Danas je nostalgija i nešto što se može veoma dobro utržiti. Sve te „retro“, „vintage“ mode dobro profitiraju na mogućnosti ljudi da se ponovo susretnu s bojama i oblicima iz vlastite prošlosti, ili iz neke dalje, još više idealizirane prošlosti, da im se smiješak prepoznavanja kad čuju neku pjesmu ili vide neki odjevni ili upotrebni predmet dobro naplati, upakovan u modu. Na prostoru prenatrpanom lošom prošlošću i lošim uspomenama, kao što je ovaj naš, nostalgija može biti opasna igra.

Doduše, nostalgija ljudi za životom u SFRJ, koju ćemo često susresti kod starijih, ali i mlađih južnih Slavena, često je poprilično racionalno motivirana. Sjećanje na doba lične socijalne i ekonomske sigurnosti, kakvu je većina građana doživljavala, mnogo većeg subjektivnog osjećaja bezbjednosti i manjeg užasa nesigurnosti i nestabilnosti od onog koji doživljavaju danas, negdje i opravdava te ružičaste naočari kroz koje se promatraju slike fića, juga i dječijih emisija iz sedamdesetih godina (tim više što su mnoge od tih dječijih emisija, kao one Timothyja Johna Byforda, zaista bila vrhunske). U tom smislu svjetski trend zarađivanja para koji se zvao „eighties“, tj. podsjećanje na modu i pop kulturu osamdesetih godina, imao je u južnih Slavena odjeke nostalgičnog prisjećanja na zadnju stabilnu fazu jedne zemlje, koja se, na nivou svakodnevnog života svojih građana, otvarala prema svijetu više nego ikada prije i sve više im davala osjećaj da su i oni dio svjetske popkulturne i potrošačke populacije. No, vrijeme prolazi, proizvod zvani eighties se valjda dovoljno nakupovao, pa je došao red i na nostalgiju na – devedesete godine dvadesetog stoljeća. Za mlade ljude, koji su se u tom desetljeću rodili, ova dekada već ima neku historijsku patinu i potencijal za humorno – sentimentalni set pjesama i predmeta koji izazivaju osjećanja (inducirane) nostalgije. Iskrčmila se i isporodavala na svakoj tezgi ABBA, sad je došlo vrijeme za kilo – kilo i po Kurta Cobeina.

U tom duhu firma National Geographic, u suradnji s medijskim potentatom Fox, napravila je – atraktivnu i globalnu, a kako bi drugačije – kampanju profiliranja brenda „devedesete“, pod zanimljivim nazivom „Devedesete – decenija koja nas je povezala“. Tu se pitaju građani svijeta, kroz veliki broj sajtova na nacionalnim jezicima (postoje srpski i hrvatski, bosanskohercegovački ne postoji, i tu je ova naša zemljica valjda u kategoriji – „podaci nedostupni“) koje su to ličnosti i događaji obilježili devedesete godine dvadesetog stoljeća, te se potiču da – uz nagradu, dakako – šalju svoje fotografije i video snimke – šta su za njih devedesete.

Već opis emisije zanimljivo definira perspektivu gledanja na stvari, pa ga vrijedi prenijeti: Devedesete predstavljaju kako Novi svetski poredak, tako i Novi svetski nered. Bilo je to vreme kad nas je tehnologija vinula u digitalnu budućnost, kad su rijaliti emisije postale suviše stvarne i kad je politika mogla da se fokusira na trivijalne stvari. Vreme u kome su Sjedinjene Države pobedile u Hladnom ratu, ali se našla suočena s novim neprijateljem vođenog fanatizmom. Vreme kad su milijarderi nastajali brže nego ikad i kad je čak i vlada ostajala s viškovima. Deset godina pre nego što je bum doveo do propasti. Deset godina kad se otvorila svetska mreža. Deset godina pre nego što je globalni terorizam snažno udario.

Interesantno je da se tu može iščitati jedno jezgro zapadne, to jest američke nostalgične konstrukcije devedesetih kao vremena blagostanja, ekonomskog (prije finansijskog pada) i bezbjednosnog (prije terorizma). Koliko sjećanje na devedesete mira i blagostanja korespondira s našim vlastitim sjećanjem, dragi čitaoci? Nikoliko, je li, mi smo samo onaj Novi svjetski nered, uzgred spomenut u opisu. Međutim, koliko ta idilična slika odgovara memoriji srbijanskih i hrvatskoh korenspodenata ove ankete? Vjerujem da biste se iznenadili koliko i ja – ali za njih je sladunjavo – idilična slika devedesetih, koja je možda razumljiva kod anketiranog Njujorčana – upravo ista: slatka šala o vremenu blagostanja.

Sa Balkana gledano, sam naslov projekta – Decenija koja nas je povezala – nama zvuči kao vrhunski cinizam. Koga je povezala? Istok i Zapad padom Berlinskog zida i krajem hladnog rata? Tad se to činilo neospornim, ali danas, uzevši u obzir stanje u Rusiji i rat u Ukrajini, ne možemo više biti sigurni ni da su te barijere pale jednom za svagda. Ali za nas, koji smo zapali u zonu Novog svjetskog nereda, to je bila decenija raspada, sveopće dezintegracije, raspada države, društava, socijalnog tkiva, materijalne destrukcije i razaranja na svakom, pa i psihičkom nivou pojedinaca. Zato su odgovori na anketna pitanja na srbijanskoj i hrvatskoj stranici projekta tako predvidljivi i razočaravajući.

Koji događaj je najviše uticao na svet devedesetih? - Raspad SSSR, 207 glasova. Šta ste vi, dragi anketirani, ili vaši roditelji, osjetili kao promjenu u svom životu izazvanu raspadom SSSRa? Možda se vaši roditelji sjećaju porasta siromašnih građana bivšeg SSSR-a koji su prodavali za koju črvenu drangulije na pijaci? Možda znate za porast trgovine ženama iz bivšeg SSSR-a na Balkanu u tim godinama? Neke značajnije stvari koje bi obilježile vaš život tim povodom nekako mi ne padaju na pamet.

Koja ličnost je za vas simbol devedesetih? Kurt Kobejn, 108 glasova. Dobro, to smo već vidjeli da od Kurta valja napraviti novu ABBU. Ali – ličnost? Devedesetih, u Hrvatskoj i Srbiji? Niti je ponuđen odgovor niti ima ijednog glasa za one za koje se nama činilo da su kreirali stvarnost devedesetih u Srbiji i Hrvatskoj. Franjo Tuđman? Ni pomena. Slobodan Milošević? Među slikama je neko stavio jednu, na kojoj se vide Milošević sa sinom, uz navodno duhovit komentar. Toliko se spominje jedan od najodlučnijih i najagresivnijih „mjenjača svijeta“ – ne samo devedesetih na ovom tlu.

Među postavljenim slikama ima nekoliko koje prikazuju ruševine od NATO bombardovanja u Srbiji. Neki su mladi učesnici, dakle, našli za shodno da ukažu na to, kako misle, okrutno i neopravdano bombardovanje. Ali, čekaj, zašto je do tog bombardovanja došlo? Neko je postavio i jednu skoro pa romantičnu sliku – grupa srbijanskih vojnika devedesetih. Za uslikane to je možda lična uspomena o mladosti, drugovima i „vojnom roku“. Ali ja, nemoderna i preopterećena Hercegovka, ne mogu da ne pitam gledajući tu sliku: gdje su bili mladi vojnici devedesetih? Jesu li ratovali? Jesu li ubijali civile? Ne mogu pobjeći od jeze i straha koji za mene viri iz te naizgled nevine fotografije. Hvatam se za detalje, za minimalne tragove u sjećanju anketiranih onoga što su za mene devedesete: rat, razaranje, smrt, protjerivanje, izbjeglice, emigracija... Toga u stvari na ovom ambiciozno zamišljenom pregledu sjećanja nema. Ima mnoštvo slika elektronskih igračaka i telefona, koji su valjda današnjoj mladeži komični, starih slatkiša, pjevača i bendova... Možda je to kolektivni album sjećanja, onakvih kakve bismo željeli da ih nosimo iz devedesetih. Razumijem i stid, razumijem potrebu da se mladi čovjek ne identificira samo sa zvjerstvima i ratovanjem, da grčevito dokazuje da je njegov identitet i njegov unutrašnji svijet Beavis & Butthead, a ne Ratko Mladić. Ali u ovakvom albumu opranog i izbijeljenog sjećanja na devedesete za mene, prokletu i opterećenu Hercegovku ima nešto duboko lažno, nešto što govori da su nas devedesete temeljito i zauvijek podijelile od naših susjeda, u ljudskom iskustvu i obzoru doživljavanja svijeta.

Možda je i bolje da nema bosanskohercegovačke stranice ovog projekta. Zašto da uznemiravamo omladinu, šta da stavljamo kao svoje slike iz devedesetih? Logoraše u Keratermu? Rušenje Starog mosta? Uostalom – sadržaji u ovom takmičenju podliježu ograničenjima: Fotografije i video snimci treba da poštuju sledeća ograničenja vezana za sadržaj: Ne treba da sadrže ili prikazuju materijal koji je seksualno eksplicitan i pornografski, brutalni sadržaj, onaj koji pokazuje nasilje, diskriminaciju, nezakonite, uvredljive, zatrašujuće, oskrnavljujuće i nepristojne materijale. A moje slike devedesetih su sve od navedenog.

(Mostar, 28.8.2014.)

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak