Sejdić – Finci – stranci

Radiosarajevo.ba
Sejdić – Finci – stranci

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

„Problemi u BiH se ne mogu riješiti u Luxembourgu ili Bruxellesu već u BiH samoj. Postoje ograničenja u onome što mi možemo da uradimo, ali su mogućnosti gotovo neograničene kada govorimo šta oni mogu da postignu ukoliko postoji politička volja“, izjavio je Carl Bildt, ministar spoljnih poslova Švedske i nekadašnji Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, komentirajući nemogućnost nalaska rješenja za provedbu presude poznate kao „Sejdić – Finci“ i zabetonirane pozicije domaćih političkih lidera u sve uzaludnijim pregovorima. Bildt je, inače i odavno, od svojih sarajevskih godina, za dobrog šamara, a nakon ovih riječi zaslužio je „aplauz“: stereo udarac otvorenim dlanovima.

Da se bosanskohercegovački problemi mogu riješiti u Bosni i Hercegovini, niko ne bi tražio rješenja po Bruxellesu ili eto tome Luxembourgu. Naravno, Bruxelles, Luxembourg, Washington...ne bi imali nikakvu obavezu da se bave našom mukom, da nisu saučestvovali u njenom usložnjavanju. Pamtimo, valjda, turneje svih onih mirovnih posrednika i pregovarača iz EU-a, što su početkom posljednje dekade prošlog stoljeća glavinjali od Sarajeva, preko Pala, do Gruda i obratno, bez ikakvih konkretnih učinaka. Kako, dakle, zvanični Bruxelles nije pojma imao šta bi i kako sa Bosnom i Hercegovinom, tako su, valjda da nas skinu sa CNN-a, došli Amerikanci, pa sastavili, prvo, federaciju naroda, unijeli je u zajednicu dva entiteta i sve to sa ovdašnjim gospodarima rata ispotpisivali u Parizu. Tako je, u najkraćem, EU dala SAD-u da rješava njen problem, a onda nevoljko preuzela brigu o nedonoščetu iz Daytona, od kojeg sada, osamnaest godina kasnije, očekuje da se, sa svim svojim smetnjama u razvoju, ponaša zrelo i odgovorno.

Čelnici famoznih dvojki, četvorki, sedmorski

Naravno, ne treba amnestirati čelnike famoznih četvorki, sedmorki, dvojki, trojki, daleko od toga. To što su kod nas politički lideri, tek je stoka nepregledna; ali, kakvi su da su, zaista, nisu jedini na listi krivaca za problem sa slučajem presude donešene u korist Derve Sejdića i Jakoba Fincija. Šta, uostalom, Bruxelles, svi ti sorenseni, inzkovi, bildtovi...traže od političke elite u BiH? Da ima konsenzus o Bosni i Hercegovini kao takvoj, da opće interese zastupa više nego etničke, da potpuno promijeni paradigmu i da, u konačnici, žrtvuje vlastitu poziciju u ime bolje, zajedničke budućnosti? Da! Dakle, i u najkraćem, nemoguće. 

Navrat nanos sklepana, pa nabijena nogom, Bosna i Hercegovina je zaglavljena u problemu nepostojanja jednakog prava svih konstitutivnih naroda da biraju svoje političke predstavnike i dok god se sa te pozicije ne maknemo, a nećemo skoro, takozvani ostali – računajući i Jakoba Fincija i Dervu Sejdića - mogu komotno obući šuškavce i otići na trčanje. Čisto da ne čekaju bez veze.

Za oba, vezana problema, je u posljednje vrijeme ponuđeno niz rješenja sa istim ishodom: ono što hoće Bošnjaci, Hrvatima ne odgovara, ono što bi Hrvati, Bošnjaci ne bi prihvatili ni pijani. Srbi, je li, čekaju da se u Federaciji postigne dogovor, pa da kažu kako se to njih ne tiče. U prevodu, rješenja nema dok barem jedna strana konačno ne potpiše kapitulaciju: dok Hrvati ne odustanu od suspenzije makar i teorijske mogućnosti da se jedan član Predsjedništva ne bira isključivo glasovima Hrvata; dok Bošnjaci ne prihvate promjenu izbornog zakona prema kojoj u Federaciji više neće biti „konstitutivniji“ od drugih; dok se Republika Srpska ne prestane ponašati kao slučajni prolaznik kroz BiH... Sve u svemu, jednačina izvedena iz ovakve BiH, u istoj toj BiH se ne može riješiti, jer politička volja kojom bi se muka okončala, zapravo podrazumijeva spremnost na političko samoubistvo.

Demagogija vrijedna gađenja

Budimo, dakle, a i nema nam druge, realni, pa priznajmo kako je jednostavno nerealno od reprezenata države sastavljene tako da uvijek neko bude frustriran – ili da mu se takav osjećaj lako izazove - tražiti da se s vremena na vrijeme pretvaraju u pragmatične Švicarce. Naravno, sada bi najlakše bilo reći kako se Bildt ili neko već, ne bi uopće morao handriti sa nama, da umjesto ovih sedam nesretnika, o slučaju Sejdić – Finci odlučuje grupa zrelih, odgovornih, ozbiljnih lidera kojima budućnost ne završava sa datumom narednih izbora. No, takvi ovdje, ako ih i ima, ne da gube na izborima, već slave ako pređu izborni prag. Zbog toga su se, uostalom, u posljednjih osamnaest godina kod nas donosile ili one odluke za koje se ne trpe posljedice na izborima ili one koje se, pod međunarodnim pritiskom, moraju donijeti. Od prvih, znamo, nikakve koristi nije bilo. Drugih se sjećamo k'o kroz maglu: posljednja takva je, valjda, nametanje registarskih tablica koje su slobodu kretanja, u vrijeme dok su prelasci ratnih linija razgraničenja bili rizični kao kros kroz minsko polje, učinile mogućom.

Kada Peter Sorensen kaže kako se naši političari trebaju ugledati na nogometne reprezentativce, a hudi Valentin Inzko doda kako su „Zmajevi“ iskoristili famozne Bonske ovlasti, to je demagogija vrijedna gađenja. Kada, međutim, Bildt kaže kako „postoje ograničenja u onome što mi možemo da uradimo“, on ili poručuje da su evropski predstavnici odlučili ostati pasivni ili da se Bosnom i Hercegovinom bave reda radi. Drugo je, blago rečeno, bezobrazno, obzirom na međunarodnu ulogu u usložnjavanju naših problema, a prvo kontinuitet politike EU u BiH.

I otvorena podrška onima što u svakom lošem danu Bosne i Hercegovine vide skraćivanje njenog roka trajanja za dvadeset i četiri sata.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak