Propast filma u ničijoj zemlji

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Obrana i zaštita, film scenariste i redatelja Bobe Jelčića, osvojio je sedam Zlatnih arena na nedavno završenom, šezdesetom po redu, dakle jubilarnom, Festivalu igranog filma u Puli. Nikada u povijesti tog, u ona davna doba najvećeg jugoslavenskog, danas hrvatskog festivala, jedan film nije dobio sedam najvažnijih – najbolji film, režija, scenario, muška i ženska glavna uloga, kamera, scenografija - od ukupno dvanaest Arena, plus obje nagrade kritike: Oktavijan i Fedora.

Jelčić je rođeni Mostarac, ali se i školovao i kao autor – prvo pozorišni, pa evo i filmski – ostvario u Hrvatskoj, u Zagrebu, pa bi upis njegovih nagrada na listu uspjeha bosanskohercegovačke kinematografije, bio čisti bezobrazluk i ozbiljan napad na svete činjenice. Ipak, naša kinematografija ima razloga za slavlje, kako se to već kaže na jeziku žurnalističkih fraza: Zlatnu arenu za najbolju žensku ulogu dobila je sarajevska glumica Nada Đurevska, dok je onu za kameru osvojio – makar je preciznije reći: zaslužio – Erol Zupčević iz, je li, Sarajeva. Postoji, međutim, u svemu tome jedan mali problem. Razloga za slavlje, rekoh, ima, ali nema ko slaviti: mi, naime, kinematografije nemamo, a ni sa filmom općenito ne stojimo najbolje.

Prije pulske premijere, Obrana i zaštita je prikazana na Berlinaleu, onom sa kojeg su se trijumfalno vratili Danis Tanović i Nazif Mujić, redatelj i privremeni glumac u filmu Jedan dan u životu berača željeza; filmu za koji se prije može reći da „no“, nego „low budget“; snimljenom jer je, jednostavno, priča koju priča to tražila.

Otok ljubavi

Ima od toga puno, sigurno pet, ako ne i više godina: u gluho doba, u nekoj zagrebačkoj zadimljenoj kafani je na noćnom redu je bila tema – bosanski film. Jedna, što bi se reklo, eminentna hrvatska pjevačica, daleko inteligentnija od vlastitih djela, je rekla nešto kao: „Znate što je problem bosanskog filma?“. Njen sugovornik, dugogodišnji filmski radnik sa iskustvom na produkcijama od Crne Gore do Hollywooda, je odmah uzvratio: „Bosanski film nema problem. Bosanski film ima Oscara“.

I danas, bosanski filma ima Oscara, ali i problema za izvoz. Samo što je, eto, potražnja za njima mala. 

Početak ovogodišnjeg Festivala igranog filma u Puli, najuspješnija bosanskohercegovačka redateljica, Jasmila Žbanić, dočekala je u Istri. Ona tamo, bez i jedne konvertibilme marke u budžetu, ali sa kunama i eurima u njemu, privodi kraju snimanje filma Otok ljubavi, za koji je scenario napisala sa našim, globalno najpoznatijim piscem, Aleksandrom Hemonom. Otok ljubavi je, da podsjetimo, Fondacija za kinematografiju FBiH, proglasila – pedofilskim!

Eto tako je do pred svoj kraj došla ona čuvena priča o bosanskohercegovačkom filmu, našem najuspješnijem kulturnom proizvodu, brandu i još nečemu čemu sam zaboravio ime. A započela je, sjećamo se, euforično. Danis Tanović je domovini poklonio najveću filmsku nagradu i mi smo se sjetili Šibe Krvavca, Bate čengića, Mirze Idrizovića, Ivice Matića, Sidrana i Kusturice... Vratilo nam se, dobro ne svima, znanje o pravljenju filmova. Onda je Ahmed Imamović dobio nagradu Evropske filmske akademije, Jasmila Žbanić Zlatnog medvjeda, da bi u međuvremenu Pjer Žalica režirao zapravo prvi postratni regionalni hit – ne toliko zbog broja gledatelja, koliko zbog percepcije u bivšoj Jugoslaviji – film Gori vatra. Pamtite ta vremena, kako nećete kada je bilo prekjučer, u kojima se neuspjehom smatralo samo učešće na najvećim festivalima, a mediji mjerili učinke autora u utrci za najbolji bh. film svih vremena, ikada i inače. Toliko smo se osjećali velikima, da su vijesti o Zlatnoj areni Emiru Hadžihafizbegoviću za ulogu u Karauli Rajka Grlića ili tome da je nagradu za najbolju mušku ulogu u Puli, prvi puta u historiji dobio naturščik, dječak, Toni Grga - jedva našle prostora  novinama, negdje između čitulja i TV programa.

Lijepo je bilo dok je trajalo, a trajalo je začuđujuće dugo: svih ovih godina od Ničije zemlje do ničega, nije uspostavljen, razrađen i očuvan sistem u kojem bosanskohercegovački film ne ovisi isključivo o entuzijazmu autoru i autorica i ne predstavlja nešto što nastaje usprkos sistemu, umjesto zahvaljujući njemu.

Ima nekog vraga u činjenici da su bivši, dugogodišnji federalni ministar kulture, Gavrilo Grahovac, i producent Ademir Kenović, osnivanje Fondacije za kinematografiju FBiH dogovorili na groblju Bare u Sarajevu. Otkako je napravljena, pa do dana današnjeg, ta Fondacija nije bila ništa drugo do pokriće za klijentelizam, često i amaterizam, neodgovornost čak i prema vlastitim pravilima, sve uz budžet nedovoljan za jedan jedini igrani film. Nema u kratkoj povijesti Fondacije godine bez skandala, za koje su, da se ne lažemo, često najzaslužniji bili naši filmski radnici i radnice: uvijek spremni braniti principe do prvog, vitalnog ličnog interesa da se neke pare uzmu, pa kako god i bez obzira na posljedice.

Talenat kao i voda

Za razliku od puno toga drugog u majci domovini svih svjetskih apsurda, sistemskom rješavanju problema bosanskohercegovačke kinematografije nikada nisu smetali mirovni sporazumi, ustavna rješenja, entiteti, Dodik, HDZ, islamofobija, vehabije, ovaj, onaj...ali jesu oni koji u tom, uhodanom, poštenom sustavu ne bi mogli manipulirati ili računati na korist od manipulacija izazvanih lobiranjem, kako se inače i ljepše naziva kombinovani pritisak na red, zakon i opće dobro. Duga je lista grijeha Fondacije i Ministarstva kulture, ali nije puno, ako je uopće, kraći spisak eminentnih bosanskohercegovačkih filmskih autora i autorica, krivih što danas imamo Oscara, a nemamo film; što je svaka mogućnost rješavanja problema sistemski uništena u združenom zločinačkom poduhvatu birokratije i gramzivosti, sujeta i neznanja.

U ovolikoj zemlji prosječno bi se godišnje trebala snimati tri, najviše četiri igrana filma. Tako, barem, kažu famozni evropski standardi. Mi smo, kao i obično, sve to malo modifikovali, pa se u BiH svakih tri, četiri godine snimi do dva i pol filma. I to je manje – više sve što je ostalo od silne euforije, velikih uspjeha, vremena u kojem smo mislili da se filmovi snimaju za festivale, a nagrade doživljavali kao ordenje nadaleko čuvenoj bosanskohercegovačkoj darovitosti i pratećoj superironosti.

Ako, dakle, više imamo ikakvog razloga za optimizam, onda ga valja tražiti u činjenici da je talenat kao i voda: uvijek nađe put. Dokazali su to, neki dan, Nada Đurevska i Erol Zupčević: glavna glumica i direktor fotografije u sjajnom filmu Bobe Jelčića.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba