Plinsko-vodovodni kompradori

Piše: Vuk Bačanović

Comprador je portugalska riječ. Označava “kupca”, odnosno “nabavljača”, ili posrednika u poslovima. U početku su compradori bile kineske sluge i sluškinje u domovima bogatih evropskih trgovaca u Gaungzhou na jugu Kine. Zaduženje bistrijih među njima se sastojalo u tome da, kao izaslanici, vode poslove svojih gazda na tržištu susjedne portugalske kolonije Macao. Time su zavrjeđivali nešto bolji društveni položaj od svojih sunarodnika čiji se položaj svodio na puku reprodukciju radne snage. Marksisti su, po primjeru kineskih trudbenika za tuđi interes, kompradorskom buržoazijom prozvali klasu posrednika, koji su služili interesima vladajućih klasa moćnih imperijalističkih zemalja. Njihova uloga se sastojala u tome da posreduju u sklapanju poslova sa korporativnim „investitorima“ i brizi da se investirani kapital oplođuje, odnosno da se stvori „povoljno poslovno okruženje“ za strani kapital: izvlačenje profita iz vlastite zemlje. Oni su „mr. ten procent-i“, koji pune džepove buržoazijama imperijalističkih zemalja i pospješuju standard njihovog stanovništva, a siromaše vlastitu. Drugim riječima, za razliku od buržoazija imperijalističkih zemalja, kojima je na prvom mjestu uvećavanje vlastitog profita, kompradori se bore oko „bonusa“ koji će im moćni „biznis partneri“ tutnuti u džep za dobro obavljen posrednički posao.

U tom smislu, Milorad Dodik za ruski Zarubežnjeft, ili Nermin Nikšić za Kraljevski holandski Shell, suštinski nemaju drugačiju funkciju od starog kineskog compradorakoji je za svoga gazdu posredovao na tržištu, najčešće, opijuma. Jedni su služili da svoj narod pretvore u sigurne kupce narkotika, a drugi u jeftinu radnu snagu, čije će nadnice biti jedva dovoljne kako bi osigurale sigurnu prodaju korporativnih proizvoda. Domaća privreda malih i srednjih preduzeća će biti „konkurentna“, tek u mjeri u kojoj se bude nadmetala za kompradorske usluge.

Ali, to, naravno, nije dosta! „Crveno“-zelena Skupština Kantona Sarajevo je na svojoj sjednici od 9. novembra, nakon poskupljenja struje od 33 posto na federalnom nivou, izglasala poskupljenje vode za 25 posto s PDV-om i grijanja za 33 posto bez PDV-a počevši od 1. novembra. Izvršna direktorica Toplana Asima Granulo je tom prilikom podsjetila da je gas energent koji se u grijnom sistemu koristi 70 posto, te da je cijene neophodno „korigirati“ (čuj korigirati!?!) zbog „povećanja cijena gasa na tržištu na koje ne može uticati ni jedna bh. vlada“. Ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša Abid Jusić je, pak podsjetio da je povećanje cijena vode zapravo posljedica željenog kreditnog aranžmana KS sa Evropskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD), koja je kredit za obnovu vodomreže u Sarajevu uslovila, „korekcijom“ cijene vode od 20 posto. KS je sličan aranžman već sklopila sa Svjetskom bankom.

Kakvih li opravdanja: „Vi plaćajte, jer smo mi pristali da budemo kompradori i jer smo pristali da nemamo nikakve kontrole nad vlastitim finansijama i privredom, jer ćemo rasprodati i ono što nismo rasprodali, jer masivna birokratija proždire i onaj minimum sredstava koji bi se mogao iskoristiti za ublažavanje globalnog tržišnog divljanja i zadužit ćemo se po vašim leđima, a mi to nećemo ni osjetiti.“ Drugim riječima, u situaciji u kojoj je preko pola miliona ljudi u BiH nezaposleno i u kojoj javne firme drže enormna sredstva u sefovima inostranih komercijalnih banaka koje lihvare radi privatnog interesa, a ne kreditiraju razvoj BiH, funkcioneri Kantona Sarajevo nas ubjeđuju da mi, opljačkani radni ljudi, moramo platiti troškove njihovog kompradorstva. U takvo nešto su nas mogli ubjeđivati dok je legenda o evropskoj zemlji dembeliji bila uvjerljiva, ali sada kada se eurozona raspada zbog razlika obogaćenih i osiromašenih država i poticanja potrošnje zaduživanjem, euroatlantske floskule više ne piju vode. Ne u trenu kada je jasno da je i za najveće svjetske ekonomije daljnji rast nemoguć. A šta ako ne vratimo kredit? Tu će kompradori, vjerovatno, biti dobrom starom imperijalističkom žandaru - MMF-u na usluzi. Ako ne vratimo dug (preko leđa potrošača), nametnut će se, po svemu sudeći, „logična“ privatizacija vode, koju je IMF još 2000. blagonaklono nametnuo, kao uslov zaduživanja u 12 zemalja. Vjerovatno bi se i u tom trenutku pojavila neka „izvršna direktorica“ da nam objasni kako je davanje javnog dobra na eksploataciju privatniku neizbježno zbog svjetskih tržišnih kretanja. Naravno da se u ovakvom trenutku javljaju oni kojima je glavni problem u „previše države“, baš kao da cjelokupan birokratski aparat državnih firmi sa svim svojim direktorima, nadzornicima i menadžerima nije pravni birokratski buržuj! I to kompradorski! Engels je u svom Anti-Dühringu objasnio da je moderna država „ma kakav bio njen oblik, u suštini... kapitalistička mašina, država kapitalista, idealni ukupni kapitalist. Ukoliko više produktivnih snaga ona preuzima u vlastitu svojinu, utoliko više postaje ukupni kapitalist, utoliko više državljana eksploatira. Radnici ostaju najamni radnici, proleteri. Odnos kapitala se ne ukida, naprotiv, on se sad još više zaoštrava“.

Drugim riječima, ko god da pobjeđuje, državna birokratija ili privatizatori, to će uvijek značiti više države za jednu od tih kategorija, a manjak za one koji svojom radnom snagom daju vrijednost sve i jednom postojećem proizvodu i usluzi. I u jednom i u drugom slučaju, demokratija je iluzija. Svaki demonstrant protiv povećavanja cijene plina i vode u Kantonu Sarajevo to mora imati na umu. Nije nikakva tajna da su postojeći crveno-zeleni kompradori u Federalnoj vladi i Skupštini KS skloni da popuste privatizatorima, odnosno inostranim „investitorima“. Svaki protest bi, prema tome, mogao biti iskorišten umirivanjem građanstva manjom cijenom energenta koju bi, trenutno, mogao ponuditi „investitor“ s kojim surađuju. Takav scenarij, na nešto duže staze, garantuje katastrofu. Kao što je, kritikujući dodikovske kompradore iz RS-a, objasnio prof. dr. Aleksa Milojević, direktor Ekonomskog instituta iz Bijeljine: „Strane investicije su štetne. To pokazuju i naučna istraživanja i ostvarena iskustva... Nema primjera da se je neka zemlja obogatila tako što se otvorila za inostrana investiranja. Svi primjeri su negativni. Sve su takve ekonomije propale – narod dospio u siromaštvo, zemlja ekonomski opljačkana, privreda uništena, prirodna bogatstva zaposjeli stranci.“

Nema, dakle, nikakvog razloga da naši protesti ne budu u skladu sa političkom linijom, koju slijede demonstranti u cijelom svijetu. Ekonomska propast Grčke i Italije, koja prijeti i najrazvijenijim kapitalističkim zemljama jasan je pokazatelj da se kriza neće riješiti u okviru sistema koji je i prouzrokovao. Naša linija, prema tome, mora biti jasna. Bez obzira, povukli odluku koju su donijeli ili ne, poruka mora biti nedvosmislena: I u Sarajevu i u cijelom Svijetu, dole diktatura kapitala!