Osmi srat

E što ulema zna odrediti prioritete i primijetiti suštinske probleme muslimana i muslimanki u BiH, malo je reći... A njih, tih problema nije malo. Visoko na listi prioritetnih, odmah uz kapitalna pitanja tipa smije li se prati kosa utorkom ili imati pirsing u obrvi, je i obilježavanje Osmog marta, inače Međunarodnog dana žena.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

„Osmi mart je dan degradacije žene, a nikako dan njene afirmacije, to je dan u kojem se muškarci i društvo kroz crvenu ružu pokušavaju iskupiti za svoje propuste, u toku cijele godine, to je dan u kojem se organiziraju zabave, čiji osnovni sadržaj su razni harami i to je dan u kojem se prodaje, kupuje ili džaba nudi žensko tijelo, na najprimitivniji način. Zato poštovane sestre prihvatite se islama i odreknite oponašanja nevjernika, budite poslušne svojim muževima i tražite od njih da budu prema vama pravedni i pažljivi!“, rekao je, pored ostalog, Nezim Halilović muderris, hatib džamije Kralj Fahd u Sarajevu, devetog marta 2012. godine.

...nema nikakvog razloga da se i ono što se o njemu ima reći, također ne ponovi

„Osmi mart je prema tome dan degradacije žene, a nikako dan njene afirmacije, to je dan u kojem se organiziraju zabave, čiji osnovni sadržaj su razni harami i to je dan u kojem se prodaje, kupuje ili džaba na najprimitivniji način nudi žensko tijelo i raspiruje strast. Zato poštovane majke i sestre čvrsto se prihvatite islamskih propisa i odreknite oponašanja nevjernica, budite poslušne svojim muževima i tražite od njih da budu prema vama pravedni i pažljivi!“, kazao je Nezim Halilović muderris, šestog marta 2015. godine na istom mjestu, u džamiji koja ima status diplomatsko-konzularnog predstavništva Saudijske Arabije, dakle teritorija jedne države na području druge.

Copy/paste vidimo, čini čuda: kada se, je li, taj Osmi mart već uporno ponavlja svake godine, osmog dana mjeseca marta, nema nikakvog razloga da se i ono što se o njemu ima reći, također ne ponovi.

„Oni koji su se svojom čašću pred licem čovječanstva obavezali na oslobođenje, ne smiju dopustiti da cijela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne zavisti bude osuđena na ropstvo. Onaj ko želi da dopusti tlačenje radnika od strane kapitalista, dopustit će i tlačenje žene od muškarca. A ona će ostati potlačena sve dok ekonomski ne bude nezavisna“, tako je govorila Clara Zetkin, socijalistkinja čiju je višedecenijsku borbu sarajevsko-saudijski imam banalizirao i sveo na zalaganje za (civilizacijsko) pravo žene da se, recimo, uda za koga želi, razvede od muškarca koji je, sve pozivajući se na neka od nakaradnih tumačenja islama, može udariti „ali ne po licu, niti da poteče krv, niti da ostanu posljedice“, ili da abortira.

„Islam je ženi odredio veliko počasno mjesto i žena muslimanka tokom cijele godine ima svoje dane, u kojima je poštovana i u kojima uživa sva svoja prava. Kao muslimani, ako za to imamo mogućnost, cvijeće i druge poklone možemo pružati svaki dan našim majkama, suprugama, kćerima i snahama i tako im iskazivati našu pažnju“, kazao je muderris. I ne zvuči to, mora se priznati, loše, sasvim suprotno. Loše je, strašno, ono što muderris, jurišajući na Osmi mart, prešućuje u nepravilnim vremenskim razmacima, dakle svaki puta kada hoće objasniti da isti taj Osmi mart možda jeste Međunarodni dan žena, ali nije i međureligijski.

Eto, recimo, baš u Saudijskoj Arabiji, kojoj je neko, čuj neko, prodao komad bosanskohercegovačkog teritorija za dvadeset i dva miliona maraka, žena, muslimanka, kojoj je, kako kaže Halilović, svaki dan Osmi mart, ne smije sama i, normalno, prikladno obučena, dakle dibidus pokrivena, voziti automobil, makar išla po muža koji je primio hemoterapiju. Na istom mjestu, u istoj toj kraljevini, žene će, o čuda velikoga, ove godine i glasati: prvi puta u historiji, ali samo na lokalnim izborima.

„Molim Allaha, dželle šanuhu, da nas učvrsti na putu islama, da pomogne našoj braći u Palestini, Afganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Egiptu i na svakom mjestu gdje su ugrožena njihova prava“, riječi su kojima je Halilović završavao devetomartovsku hutbu posvećenu Osmom martu prije tri godine. I, naravno, ni riječ nije rekao o talibanskoj zabrani metalnih potpetica na ženskim cipelama, obrazloženoj time da njihov zvuk prilikom koračanja izaziva požudu kod afganistanskih muškaraca!

Nešto ranije, 2006. godine, u Iranu, u kojem, jer ga muderris nije spomenuo, nema problema – ili ih ima, ali su dobrodošli jer se dešavaju šiitima? – jedna je djevojka na smrt osuđena zato što je ubila silovatelja! Pravo na nužnu samoodbranu žene koju su napastvovala trojica nije postojalo, ali krivica žrtve jeste: iako prikladno odjevena, na ulici je bila bez pratnje.

Iste te godine, Taj Din al-Hilali, samoproglašeni veliki muftija Australije i Novog Zelanda, je kazao: „Uzmete li komad golog mesa i stavite li ga van na ulicu... i mačke dođu i pojedu ga... čija je to krivica – mačaka ili golog mesa? Golo meso je problem!“. Mačke su, ustvari, mačori, trojica muškaraca, muslimana, koji su na ulici vidjeli komad mesa, dakle samu, nepokrivenu ženu - i silovali je, jer im je raspirivala strasti i valjda tako i za džaba ponudila svoje tijelo...
Banaliziranje i selektivno tumačenje historijske uloge Clare Zetkin i posljedično ignoriranje protoka vremena i civilizacijskih promjena, traži i selektivne kontra argumente. Naravno, dva su to kraja iste krive linije, dok je između ignorantski odnos prema prokletom, jednostavnom pravu na izbor. A ono je neprikosnoveno i za one žene koje ne obilježavaju Osmi mart i za one što su izabrale da ne žive prema religijskim normama. Također, i za one što prakticiraju oboje – i borbu za veća prava žena i islam.

Zaključak

Svaki, ali svaki tekst, bio on svet ili tek novinski, ima svoj kontekst. Pisati ovakav u, recimo, Indoneziji, bilo bi poprilično besmisleno. Problem mnogo preciznije i lociraju i objašnjavaju tamošnje muslimanske aktivistice, feministice, koje i misle i dokazuju kako zalaganje za ženska prava i slobode, ne samo da nije u suprotnosti s vjerskim učenjem, već u njemu ima utemeljenje, naravno ako se, kako insistiraju, Kur'an tumači u povijesnom kontekstu, a njegov reformistički duh ne ignorira jednako kao i potrebe sadašnjosti.

Ukoliko je s pojavom islama došlo, a jeste, do znatnog poboljšanja položaja žena u tadašnjem društvu, to ne znači kako je i danas, u dvadeset i prvom vijeku, položaj žena u zemljama koje se nazivaju islamskim jednako dobar. Zapravo, ne samo da nije jednako dobar, već je vrlo često grozan i ta činjenica nikakve veze nema sa zapadnjačkim utjecajima i kulturom, već upravo s „vjerskim autoritetima“ kojima su problematične metalne potpetice ili jednostrana, ženska odluka o razvodu braka.

Jezikom Clare Zetkin kazano: ne brine njih, Halilovića i sličnim mudrrosere, tlačenje muslimanskih radnica, niti ih nešto sekira to što na hiljade muslimana u BiH nije i ovog Osmog marta imalo za ružu, a hiljade bosanskih muslimanki niti za kafu, da je popiju onako, bez obzira na to znači li im Međunarodni dan žena nešto ili ništa. Tako je to kod onih što baš znaju odrediti prioritete...

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.