Okupirajmo Bosnu i Hercegovinu!

Piše: Vuk Bačanović

“Hipiji” koji su okupirali Wall Street u New Yorku, podržavani od strane dva moćna njujorška sindikata, izašli su u javnost sa svojim zahtjevima. “Hipiji” koji su ih sačinili kažu da se neće razići dok ne “ne oduzmu moć korporativnoj kulturi i ne vrate je građanima Sjedinjenih Američkih Država.” Na žalost bankara, spekulanata i desničarskih propagandista, ne radi se o “hipijima”. Njihova sebičnjačka i omalovažavajuća predodžba milijardi ljudi koji svojim radom stvaraju i uzdržavaju bogataški luksuz, ovaj put im nije od pomoći. Ovo nisu '60-te i ovo nisu djeca cvijeća! Ovo su jako bijesna djeca, koja žele odgovore!

Kada sam krajem januara napisao svoju prvu kolumnu u životu “Egipat u mome srcu”, diktator Mubarak je još uvijek bio na vlasti, odbijajući bilo kakve pregovore sa demonstrantima na trgu Tahrir. Danas, samo 10 mjeseci kasnije, egipatski radnici kojima je vojna oligarhija što je naslijedila diktatora, (podržana od strane sitnoburžoaske grupe “Muslimanska braća”) zabranila štrajkove “jer štete državnoj ekonomiji” i dalje održavaju masovne štrajkove i proteste širom zemlje. Fabrike se okupiraju, a vlast biva primorana na ustupke. No, radnici idu i dalje: traže potpuno restrukturiranje ekonomije, odnosno poništenje neoliberalnih ekonomskih politika, koje su u posljednjih 10 godina u potpunosti uništile egipatsku industriju i proizvodnju. Samo deset mjeseci nakon pada Mubaraka američki radnici, studenti i umirovljenici se okupljaju na Wall Streetu i objavljuju da će “svoje zahtjeve učiniti glasnim i jasnim, da će ih objaviti gromovitim urlikom, koji se u više bliskoistočnih država dokazao moćnijim nego ni jedna vlada ili korporativna moć”!

Okupljeni oko pokreta Occupy Wall Street imaju svojih “sedam zahtjeva”: 1. Poništiti Odluku “A” Vrhovnog saveznog građanskog suda prema kojem je korporacijama dozvoljeno neograničeno finansiranje izbornih kampanja, kako bi se osiguralo da su izabrani političari lojalni narodu, a ne svojim korporativnim kupcima, 2. Razdvajanje investicionog i komercijalnog bankarstva i poništavanja neoliberalne deregulacije, koja je investicijskim bankarskim firmama sa Wall Streeta omogućila kockanje sa depozitima koje su u komercijalnim bankama držale investicijske firme, 3. Progresivno oporezivanje građana koji zarađuju više od milion dolara, tako da se stopa poreza bogataša izjednači sa stopom oporezivanja srednje klase, 4. Potpuno reorganizirati Komisiju za sigurnost i razmjenu kako bi služila interesima američkog naroda a ne, kao do sada, korporativnoj dominaciji nad srednjom klasom. 5. Ponovno uspostavljanje javnih medija, kako bi predsjednički kandidati mogli predstavljati svoje političke programe i debatirati, neovisno o interesima medijskih mogula, 6. Istražiti kriminal kriminalaca sa Wall Streeta, uhapsiti odgovorne i suditi im, 7. Intenzivna regulacija odbrambene industrije, kako bi se obustavili ratovi koji se vode radi korporativnih profitera. Mora se donijeti zakonodavstvo kojim ni jedna institucija ne može profitirati na ratovima.

Ovim zahtjevima bi se – uprkos njihovoj neupitnoj istorijskoj važnosti - imalo štošta prigovoriti: Prvo, neoliberalizam nije posljedica zavjere zlih bankara i patološki pohlepnih ultrabogatih sebičnjaka, već nemogućnosti dugoročne popravke kapitalizma, da kriza profita, koju izazivaju reforme i regulacije dovodi u krizu cjelokupnu kapitalističku ekonomiju, jer ona si, jednostavno, dugoročno, ne može priuštiti “luksuze” kao što su besplatno zdravstvo, školstvo ili socijalna pomoć nezaposlenima. Drugo, da bi korporacije svakako našle načina da preko “trećih” ljudi finansiraju kampanje političara.

U kapitalističkoj ekonomiji, u kojoj korporacije nisu demokratizirane, odnosno stavljene pod radničku kontrolu u procesu tranzicije u socijalizam, biće jednostavno nemoguće spriječiti korporativno vođenje politike. Vladajuću klasu se ne može spriječiti da vlada, osim ako je se u potpunosti ne razvlasti! Treće, progresivni porezi su dobro rješenje samo kao dio procesa tranzicije u socijalizam. Bez takvog cilja će ponovo dovesti do neoliberalne reakcije! Četvrto, problem sa kapitalizmom nisu samo korporacije, već cjelokupan sistem. Ograničavanje antikapitalističkog fronta isključivo na borbu protiv korporacija i “pohlepnih bankara” daje krila sitnoj buržoaziji, “slobodnim poduzetnicima” koji bi, kada se krupna konkurencija ukloni, neizbježnim procesom okrupnjavanja, ubrzo zauzeli njihovo mjesto, te bismo se ponovo susreli sa istim problemom. Peto, suđenje isključivo bankarima sa Wall Streeta bi učinilo da se bijes mase ispolji na nekolicini ljudi, bez da se u pitanje dovede cjelokupan kapitalistički sistem. Šesto, debate i rasprave na javnim medijima bi svakako pomogle američkom narodu da ima jasniji uvid u programe kandidata za državne funkcije, ali to svakako ne bi spriječilo vladajuću klasu da nametne sebi najpodobnijeg kandidata i da kontroliše njegovo djelovanje. Sedmo, ratovi i profit od prodaje oružja će postojati dok postoji klasa kojoj su ratovi potrebni radi osvajanja teritorija za eksploataciju sirovine i novih tržišta: klase kapitalista – buržoazije! Pojednostavljeno, kriza se ne može popraviti sistemom koji je do nje i doveo

Uprkos svemu izrečenom, ne možemo a da se ne divimo početku početaka političke radikalizacije u SAD. Posljedice kapitalističke pohlepe i bezosjećajnosti su sada pred vratima svojih kreatora. Transparenti “Sistem nikada nije bio pokvaren – na taj način je izgrađen!”, ukazuju da među demonstrantima postoje grupe kojima je jasno da zahtjevi za promjenama moraju biti daleko sveobuhvatniji. Pa ipak, podrška koju je Occupy Wall Street  uputio radnicama i radnicima Grčke koji se, već godinu dana, štrajkovima i blokadama bore protiv terora “mjera štednje”, ili revolucijama na Bliskom Istoku, govori nam o internacionalističkom, a ne uskogrudnom nacionalističkom razmišljanju u okviru pokreta. Podrška njujorških sindikata pokretu također ohrabruje. Više od milion organiziranih radnika New Yorka mogli bi u potpunosti paralizirati centar svjetskih špekulacija: isključiti struju, grijanje, telefonske linije, vodosnabdijevanje. Desetine hiljada radnika mogli bi okupirati Donji Manhattan, dok se ne ispune zahtjevi, koje su postavili “hipiji”! Moć koju bi radnička klasa osjetila takvom pobjedom, bila bi prekretnica u istoriji demokratskih pokreta i u istoriji čovječanstva.

Moć radničke klase u BiH mogli smo vidjeti i prilikom dvodnevnog štrajka vozača sarajevskog GRAS-a. No, bosanskohercegovačko društvo će morati još mnogo da uči! Umjesto da se štrajkovima solidarnosti, najprije u Sarajevu solidarizira sa vozačima GRAS-a i da se njihovim zahtjevima pridodaju sopstveni, NGO “alternativa” u oba entiteta naivno misli da će nešto postići pozivanjem političara “na odgovornost” pomoću površnih uličnih performansa i konceptualnih zajebancija. No, bit će prilike za popravljanje tih grešaka. Novi talas recesije koji se neumoljivo približava, svakako će iznjedriti nove političke pokrete i alternative u BiH, koji će biti protivni kako nacionalistima, tako i malograđanskim pristalicama atomiziranog društva samodovoljnih “individualaca”. To će biti samo početak, ali radi se o globalnoj tendenciji kojoj je nemoguće izbjeći. Kako je objasnio John Peterson, urednik američkog „Socialist Appeala“: „Živimo u najbogatijoj i najproduktivnijoj eri u istoriji čovječanstva. Ipak, apsurdna, iracionalna i nehumana ograničenja kapitalizma znače da nema dovoljno poslova, stanova, ili hrane za sva ljude u svijetu izobilja.” Ovaj apsurd mora biti razriješen.

I mi, žrtve tranzicijskih “kontroverznih biznismena”, bankarskih lihvara, njihovih raznolikih političkih eksponenata, surove eksploatacije, šikaniranja, otpuštanja i rada “nacrno” u BiH moramo tražiti radikalan obračun sa postojećim sistemom: okončanje špekulacija, ali i strogu regulaciju komercijalnih banaka, osnivanje sektorskih banaka pod demokratskom kontrolom, koje će jeftinim kreditima postepeno sanirati privredu uništenu zločinačkim neoliberalnim “šokovima” '90-tih, progresivne poreze, državno subvencioniranje poljoprivrede, masovno zapošljavanje i naravno maksimalno jačanje radničke kontrole u svim sektorima privrede. To će biti doprinos Bosne i Hercegovine pokretu za novi i bolji, demokratski, slobodarski svijet. Okupirajmo Bosnu i Hercegovinu!