Naprijed gmazovi!

Piše: Vuk Bačanović za radiosarajevo.ba

Fudbal je nekada bio "najvažnija sporedna stvar na svijetu", a danas je mnogo više od toga. Više, međutim, ne znači i bolje.

Nekada je fudbal bio radnički sport, a nedjeljna utakmica bitan događaj oko kojeg se okuplja i socijalizira zajednica. Popularizacijom nedjeljnog sportskog rituala u klasno raslojenim kapitalističkim društvima, uskoro je došlo do polarizacije fudbalskih klubova na desničarske, za koje navija buržoazija i ljevičarske - radničke. Tribine su, tako, postale poprište sukobljavanja različitih političkih ubjeđenja i svojevrsno bilo 'raspoloženja u narodu'.

Podjela na ljevičarske i desničarske klubove, istina, postoji i danas, ali u znatno drugačijem obliku. "Lijevo" i "desno" na tribinama su postali brendovi u okvirima nacionano-identitetske mistike, odnosno podređivanja klasne pripadnosti nacionalnom ili subkulturnom identitetu.

Od okupljanja zajednice oko zanimljive igre, fudbalske utakmice su postale mjesta masovne demonstracije serviranih identitetluka, u kojima je ljevica, prirodom samog procesa, u defanzivi. Bez obzira na razne ljevičarske subkulturnjake u navijačkim skupinama (kojima se mora odati priznanje za borbu protiv desničarskih ekstremista ), fudbal je postao korporativni biznis čiji su menadžeri i igrači milioneri, a navijači, bez obzira na ubjeđenje, mušterije koje uredno plaćaju svoju vjernost klubu/reprezentaciji.

Kada su u pitanju reprezentacije, ova se surova realnost dodatno zamagljuje. Razlike u političkim ubjeđenjima ili klasnoj pripadnosti bivaju potpuno zbrisane ognjenom dozom patriotizma i efuorijom nacionalnog ponosa. U toj fazi je najočiglednija transformacija fudbala iz najvažnije sporedne stvari na svijetu u najvažniji sporedni opijum masa na svijetu.

"Sudbonosna" utakmica BiH:Portugal, koja je mogla, ali nije dovela do plasmana nacionalnog tima BiH na EURO 2012, pokazala je kako djeluje taj opijum. I pored političkog i ekonomskog rasula u državi, utakmica sa Portugalom je gotovo 15 dana bila top vijest u elektronskim i pisanim medijima.

Gotovo 7 dana pred prvu utakmicu, glavna vijest u centralnoj informativnoj emisiji FTV-a je bila zastava BiH mega veličine, koju su izradili vjerni navijači iz nekog od živopisnih srednjobosanskih gradića.

Umjesto "demokratski izabranih" vlastodržaca (koji su upravo u fazi smišljanja najlukavijeg načina poskupljivanja energenata, rezanja plata i masovnog otpuštanja), ubjedljivo najomraženija osoba u BiH je postao Cristiano Ronaldo. Razni slobodni umjetnici i Facebook šereti su se doslovno utrkivali ne bi li ga nacrtali/fotomontirali uplakanog, poniženog, poraženog i (što je valjda trebalo biti najveće poniženje), kao ženu u korzetu.

U jednom sam trenutku bio gotovo siguran da bi mase, obuzete fudbalskim patriotizmom, pristale na sve, pa i na poskupljenje gasa, struje, vode i svih prehrambenih proizvoda za 500 posto, samo da naša reprezentacija zaigra u Poljskoj i Ukrajini. Kao potvrdu, citiram jedan od statusa nepoznatog autora sa Facebooka:
“Dragi Bože, molim te da noćas pobijedi Bosna i Hercegovina, da naši " Zmajevi" pobijede Portugal u Lisabonu i da ovoj nesretnoj zemlji, smrknutom narodu koji je iz dana u dan sve zabrinutiji za svoju budućnost taj odlazak na" EURO 2012" donese bar jedan osmijeh na lice i da nam misli skrene sa teških misli i tema. Daj Bože pozitivne energije i snage našim igračima i našem narodu, daj Bože da Bosna i Hercegovina noćas pjeva veseli se. Jesmo mali, ali dragi Bože u duši uvijek smo bili veći nego ijedna druga nacija u svijetu, zato pogledaj nas noćas i podari nam svima sreću. Daj snagu našim " Zmajevima"…” (boldiranje izvršio V. B.)

Ova dirljiva molitva, vrlo vjerovatno inspirsana istovjetnim vapajem višoj sili iz pera kolege Avde Avdića je više nego simptomatična, kada su u pitanju društvene dijagnoze iz prvog dijela teksta. Uživaoc najvažnijeg sporednog opijuma masa na svijetu doslovno moli nadnaravno biće glavnog opijuma masa na svijetu, da mu misli “skrene” od realnosti.

Drugim riječima, božanstvo treba da skrene svoj dobrostivi pogled sa npr. žrtava gladi u Somaliji ili pola miliona nezaposlenih u BiH, kako bi nam 11 odlično stituiranih fudbalera odagnalo “teške misli i teme”. Kao da citira iz neke mješavine pravoslavnog vojnog molitvenika i new age literature, naš anonimni bogomoljac priziva božju “pozitivnu energiju” na mistični savez “naših igrača i našeg naroda”.

I dok su stotine hiljada patriota te večeri na sličan ili istovjetan način molile za snagu “zmajeva” u Banjoj Luci su se sastali gmazovi!

Dok je Milorad Dodik razjašnjavao kako su nam dosta tri daytonska ministarstva, a Dragan Čović naricao nad sudbinom 300 HDZ-ovaca smijenjenih iz raznih upravnih i nadzornih odbora, Zlatko Lagumdžija je razjasnio da je ustaška stranka s kojom je u koaliciji posebna, jer u svom nazivu ima odrednicu BiH. Mladen Bosić iz SDS-a, koji je prošlog ljeta dodijelio stranački orden Radovanu Karadžiću je, pak, neprestano izražavao svoju zgroženost i zaprepaštenost činjenicom da trojica njegovih kolega pričaju samo o prošlosti. Zazivanje božje pomoći za “zmajeve” i još jedno preljevanje iz šupljeg u prazno od “gmazova”, zapravo su uzročno-posljedični odnos. Što je pažnja mase više fokusiran na ishode mečeva između dvadeset dvojice milionera, gmazovsko preljevanje iz šupljeg u prazno se može bezbrižnije nastaviti.

Postoji, doduše, argument, prema kojem bi uspješna igra višenacionalne reprezentacije BiH mogla pomoći suzbijanju etničkih šovinizama, budući da bi se većina omladine u BiH poželjela identificirati sa jednom takvom uspješnom pričom. Postoje, isto tako, pet debelih razloga da se u takvo rezonovanje posumnja.

Prvo, baza svakog perspektivnog antinacionalističkog i antišovenskog djelovanja moraju biti radni kolektivi, a ne tribine stadiona na koje dolaze tajkuni i političari takmičeći se u dokazivanju patriozma i u jeftinom populizmu.

Drugo, tribine su mjesto izvršavanja političkih direktiva i manipulacija, a nikako mjesta sa kojih kreću promjene.

Treće, rasprava o tome ko bi za koga trebalo da navija u BiH je tema o kojoj bi svi vlastodršci najrađe raspravljali, budući da se radi o njima omiljenom “identitarnom”, a ne klasnom pitanju.

Četvrto, bilo kakvo poštovanje uspješnosti višenacionalne reprezentacije, dugoročno ne bi bilo od pomoći, budući da šovinisti u svojim rukama imaju daleko moćnija sredstva za reprodukciju identiteta, kao što su vjerske zajednice, škole i mediji.

Takvo suzbijanje može izvršiti samo jak lijevi politički pokret, koji, eventualno, može djelovati i na tribinama, ali svoje djelovanje ne  svoditi isključivo na njih. Tek kroz širi pokret će utakmice ponovo postajati mjesto socijalizacije, a ne komercijalizacije. Peto, patriotizam je jednako retrogradna, zaostala i reakcionarna ideologija koja se, po zamagljivačkim efektima, ni po čemu ne može razdvajati od nacionalizma.

Pri svemu tome se niko ne pita kako rudar, inžinjer, nastavnik ili doktor medicine u BiH nemaju ni približno ista primanja kao “zmajevi” ili igrači bilo koje reprezentacije, koje se vatreno bodre u BiH. Njihovi poštovaoci više “žive” u fudbalskim svjetovima prebogatih igrača, nego u svome, jadnom i čemernom, kojem je silno potrebna popravka. I fudbalu u njemu. Dok god se “zmajevima” bude klicalo na postojeći način, naprijed će ići samo pomenuti gmazovi.