Mi smo onih 99 %. Šta ćemo sad?

Piše: Vuk Bačanović

Kritike koje dolaze na račun sarajevskog skupa solidarnosti sa „okupatorima“ Wall Streeta(Occupy Sarajevo, 15. 10.) zapanjujuće su slične optužbama koje su dolazile od strane ispijača šampanjca sa Wall Streeta.

Pojedini „uspješni ljudi“ su se odmah uzvrištali da se radi o gomili besposličara, vječnih studenata i potencijalnih staljinističkih glavosječa, zavidnih jer nisu „uspjeli na tržištu“, pa su željni otimanja onima koji su „stekli“.

Drugu skupinu čine, kao i uvijek, cinici, koji navodnim razumijevanjem „ljudske prirode“ „velikim životnim iskustvom s ljudima“ i priglupim podsmijevanjem iz prikrajka, hrane svoju apatiju, bezvoljnost i „normalnost“ sistema u kojem žive. Oni se, ustvari, iz dubine duše dive „jakima“ i „uspješnima“. Čak i oni koji uspješnost mjere brojem leševa preko kojih su pregazili, kod ciničnih kritičara neće biti tolikim predmetom podsmjeha, koliko „utopisti“, koji su predmet pošalica jer se ne vode onom „da im nije loše, kako im može biti“. Linija manjeg otpora je razumljiva, no tu psihološku odbranu takvih „otporaša“ od vlastite mizerije ne čini manje vrijednom prezira.

Treći će, opet, izmišljati svakojake zamjerke, tipa „Zar Sarajevo već jednom nije bilo okupirano?“, „Ovdje je bio rat. Ne želim okupaciju ponovo.“, „Što bih ja podržavao Amerikance“, i tome slično.

Četvrtima, opet, smeta što ima više organizatora skupa, baš kao da u zemljama daleko razvijenije političke pismenosti od BiH, nije savršeno razumljivo da se različite političke grupe razlikuju po svojim ubjeđenjima, da žele na nešto drugačiji način organizirati skupove, ali da ih to ne smeta da sarađuju u onome što im je zajedničko. Nas jeste 99 %, ali to ne znači da svi mislimo isto, barem u pogledu koraka koje smatramo da treba poduzimati do zajedničkog cilja. Koraci uspješne političke borbe mogu se iskristalisati samo kroz diskusiju i nadmetanje različitih opcija, u kojima su pobjednici oni čiji argumenti, strategija i taktika najbolje „drže vodu“. To, dakle, nije nekakav konsenzus na osnovu hinjenih pristojnosti i beskorisnog palamuđenja o nepravdama kapitalizma i užasima nacionalizma.

Kapitalizam neće propasti samo zbog svojih unutrašnjih kontradikcija, već i na osnovu iskazane sposobnosti da se izgradi sistem humane ekonomije i demokratija koja ne bi bila buržoaska farsa, odnosno sistem u kojem su istinski slobodni samo oni koji prisvajaju plodove rada većine.

Jednako je i sa nacionalizmom i šovinizmom. Nas, koji stvaramo bogatstvo bogatašima jeste 99 %, ali to, samo po sebi, nije nikakva garancija uspjeha. Ako znamo da smo protiv nečega, a ne znamo za šta smo, ni šta zapravo predlažemo, onda će se svaki bunt svesti na karikaturu, koju će cinici s pravom ismijavati. Socio-ekonomski sistem kojem se protivimo još uvijek je u dovoljnoj mjeri čvrst i spreman na otpor. Političke organizacije, vlade i parlamenti koji su njegovi izvršni odbori još uvijek su izvrsno organizirani i kontinuirano finansirani od strane klase čiji interes štite, dok smo mi, nas 99%, pogotovo u BiH, potpuno dezorganizirani!

Mi nismo ni propalice, niti gomila budala, ludaka i neradnika, kakvim nas se želi prikazati. Mi smo ljudi koji rade više poslova da bi sastavili kraj sa krajem, mi smo izvrsni studenti, budući elektroinžinjeri, mašinski inžinjeri, ekonomisti, sociolozi, teoretičari književnosti, psiholozi, istoričari, liječnici, nastavnici, umjetnici, muzičari...

Mi smo ljudi koji vraćaju kredite po lihvarskim kamatama.

Zar mi nismo u stanju stvoriti alternativu? Svakako da jesmo u stanju. Ali zato je potrebna snažna organizacija, politički program, koji će sačiniti sva pamet koju okupljamo i moramo okupiti: svi mi kojima je jasno da se ovako više ne može. Program koji neće sačinjavati nikakve  kompromise sa postojećim trulim strukturama, program koji će biti moćno ideološko oružje, program koji se neće svoditi na miješanje bosanskohercegovačke prljave vodice, već program koji će podrazumijevati međunarodnu saradnju.

Nijedna država u globaliziranom svijetu ne može egzistirati sama za sebe i ni jedan problem na svijetu nije samo „naš“. Stotine hiljada ljudi, koji širom svijeta umiru od gladi, jer „nisu uspjeli na tržištu“ nisu ništa manje naš problem od nacionalizma i šovinizma u BiH. Ne samo zbog saosjećanja ili altruizma, već zbog toga što im je u osnovi socio-ekonomski sistem, koji će, po potrebi, kupiti najgroznije manipulativne ideologije ili prouzrokovati smrt miliona, samo da bi se zaštitilo jedno: profit i vlast bazirana na njemu! Vrijeme je, dakle, za novi politički pravac u BiH! Onaj koji će zaista artikulirati volju nas 99% i koji se neće biti baziran na iluziji da će „političari“ nešto učiniti za nas! Oni, morali smo to do sada shvatiti, savršeno obavljaju svoj posao profesionalnih lažova.

Ako želimo demokratiju, onda je moramo osvojiti, odnosno okupirati! Nema nikakve loše konotacije u tim riječima! Čovječanstvo je dosta patilo kako pod diktaturom kapitala, tako i pod diktaturom kvazikomunističke birokratije u propalom staljinističkom bloku. Demokratski socijalizam nikada nije postojao! Izborimo se za njega!