Liječenje od džihada

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Ministar sigurnosti u Vijeću ministara, Fahrudin Radončić, najavio je kako će predložiti zakon koji predviđa zatvorske kazne za one što mobiliziraju bosanskohercegovačke državljane u paravojne formacije u drugim zemljama, kao i one što učešće u tuđim ratovima propagiraju, te, naravno, sve koji se na takve pozive odazovu.

„Onaj ko učestvuje u paravojnim snagama u drugim zemljama biće kažnjen do tri godine, onaj ko to organizira biće kažnjen do 10 godina ako tako sud procijeni, oni koji to propagiraju mogu biti kažnjeni od mjesec do tri. To je radna verzija i mi očekujemo da će u parlamentarnoj proceduri zakon biti još kvalitetniji bolji“, rekao je Radončić, evidentno motiviran usponom privredne grane među ovdašnjim selefijama: izvozom kandidata za šehide.
Iako su i usvajanje prijedloga ovakvog zakona i, naročito, njegova provedba upitni, to ne znači kako nisu dobrodošli. Zapravo, Radončićeva inicijativa prva je ozbiljna reakcija države na problem koji se nije pojavio sa sukobima u Siriji, ratom u kojem je poginulo više bosanskohercegovačkih državljana nego u svim ranijim sukobima u koje se s pasošem išlo iz Sarajeva, Mostara, Zenice...

Još 1999. godine, nekako s proljeća, grupa mudžahedina iz BiH se pokušala priključiti Oslobodilačkoj vojsci Kosova. Do nekadašnje južne pokrajine Srbije, stigli su preko Turske i Albanije i istim se putem vratili - u roku odmah. Za razliku od režima Alije Izetbegovića, albansko političko vodstvo je znalo kako je najefikasniji način da svoju borbu kompromitiraju, isticanje religijske komponente rata za neovisnost. Mladi Albanci su se, za razliku od Mladih muslimana, borili za državu i naciju, a ne za bilo kakav komadić zemlje na kojem će centralna politička institucija biti džamija. Kako krajem prošlog stoljeća, baš kao i danas, nije nedostajalo ratova, tako su nesuđeni kosovski bojovnici brzo našli alternativu: frontove u ruskoj pokrajini koja je izgledala baš onako kako joj se zove glavni grad - Grozni. E tu negdje, po čečenskim gudurama, poginuli su Almir Jasin Zulum i Almir Tahirović Nune, bivši pripadnik odreda El Mudžahid.

Smrt kao svrha putovanja

Kada se nešto ne uradi na vrijeme, ne znači da se ne treba napraviti nikada, pa i ovaj Radončićev prijedlog, što u polasku kasni skoro deceniju i pol, treba promatrati kao konačno manifestiranje postojanja svijesti o Bosni kao izvozniku militanata i začetak procesa priznavanja te činjenice, ali i prvu fazu u traženju rješenja. Neće, naime, odlazak državljana BiH u tuđe ratove prestati samim tim što će Parlamentarna skupština jednoglasno ili samo većinom glasova, usvojiti zakon prema kojem će demobilizacija i povratak kući značiti početak robijanja; niti je tehnički moguće spriječiti nekoga da se probudi u Maoči, a zanoći u sirijskim pripizdinama. Jednostavno, kandidat za šehida može komotno kupiti avionsku kartu za, recimo, Tursku, pa ako ga neko uopće pita zašto ide, kazati da hoće svojim očima vidjeti gdje se snimala serija Sulejman Veličanstveni. Drugačije rečeno, nije na svijetu nađen terorista koji je na polasku graničnim policajcima priznao da je  to što jeste i da mu je svrha putovanja – smrt: prvo tuđa, pa i njegova, ako se mora.

Radončićev prijedlog je, međutim, jedini mogući start sistemske borbe protiv stvaranja i djelovanja fanatika spremnih napustiti bosanske živote radi borbe koje sa idejama slobode, pravde i jadnakosti, ima veze koliko i američke intervencije sa uspostavom demokratskih društava; u čemu, također, učestvuju državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici njenih regularnih Oružanih snaga, upućeni u okupacijske operacije odlukom najviši instanci vlasti. Razlika, i to ključna, je u tome što se profesionalni vojnici lomataju po Afganistanu iz, nazovimo je, politike nužde, dok su profesionalni kandidati za šehide još jedna neželjena posljedice dvodecenijske greške uvoza, ignoriranja i, na kraju, otvorenog podržavanja selefijskog pokreta, u čemu je, ako ćemo pravo, saučestvovala i medijska imperija aktuelnog ministra sigurnosti.

Neće, dakle, strah od pogleda na Zenicu kroz rešetke pacifizirati one što su, evo sada, kadri poljubiti ženu i djecu i odletjeti u Siriju, ali može, teorijski, skratiti listu kandidata za smrt ili zakomplicirati mobilizaciju. Sve će to, međutim, biti uzalud ako, da ponovimo, ne predstavlja početak suočavanja sa svim posljedicama dotoka ljudi i ideja što su od bosanskih vojnika i besperspektivinih veterana rata napravili fanatikekoji pucaju po dalekim frontovima i sanjaju istu borbu pod prozorom. Selefizam među dio građana BiH nije uveden dekretom, pa se tako neće ni ukinuti. Za razliku od kuća koje se dugo grade, a za čas sruše, ljudi se i na bolje i na gore mijenjaju polako, godinama, a to, prevaspitavanje neobrijanih muškaraca nabeđenih – kako bi to Srbi rekli – da je sav svijet naopak, a samo oni u pravu, nije i ne može biti posao sigurnosnog aparata, iz kojeg su, uostalom, već stizala ozbiljna upozorenja na opasnost od vehabizma. (Podsjećanja radi: generalni direktor Obavještajno sigurnosne agencije BiH, Almir Džuvo, naveo je u jednom svom, sada već starom izvještaju, kako u Bosni i Hercegovini postoji oko tri hiljade, da tri hiljade!, osoba spremnih za terorističke napade na strane ambasade i diplomatska predstavništva.) Zapravo, ako se borba protiv fundamentalizma svede na punjenje zatvora, izazvat će neželjeni efekat: uvećati ugled zatvorenih među sljedbenicima i omogućiti im da i među robijašima nalaze preobraćenike sa bosanskog islama na ono što islamom nazivaju fanovi Al Qaide iz naših sokaka. Nisu zatvorske ćelije bile bez vehabija ni do sada, ali iz njih niko nije izašao prizvan pameti, već jednako spreman da pogine u pustinji, kada se već nisu stekli uslovi da to – i sa istim ciljem - obavi u domovini.

Razotkrivanje suštine selefizma i njegovih propagatora je, recimo tako, prirodni nastavak Radončićevog zakona, ali i posao islamskih institucija u BiH, posebno IZ, koja je vrijeme bivšega reisa Mustafe Cerića, vehabizam doživljavala kao benigni načina života dijela muslimana u BiH. Problem je, međutim, što je i sadašnji poglavar Islamske zajednice, Husein Kavazović, za vrijeme mandata muftije češće pokazivao razumijevanje za sljedbenike Nusreta Imamovića i sličnih, nego što je zauzimao kritički stav prema njihovom učenju i djelovanju. Bez džamija kao, nazovimo ih, centara za početni preodgoj zatvaranje neobrijanih, a za rat nabrijanih, kao i onih što su im isprali mozak, bit će tek privremena mjera bez dugoročnog učinka. No, kako se već kaže, od nečega se mora početi u dugoj, dvije decenije odgađanoj borbi.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba