Kritika kao korektiv lijevog mediokritetstva

Piše: Vuk Bačanović

Neka od mišljenja na ljevici, koja se posljednjih mjeseci mogu pročitati u raznim člancima u dnevnim/sedmičnim novinama i internet portalima jesu i pritužbe na navodno proglašavanje Socijaldemokratske partije glavnim problemom u državi i remetilačkim faktorom, dok se, isto tako navodno, nedovoljno ukazuje na opasnost od razaračkih nacional-demokratskih političkih opcija.

Takvi, ili uposleni, ili previše idealistični mladi apologeti vladajuće stranke, ili ne znaju ili zaboravljaju, ili, zapravo, ne shvataju važnost jedne od najprogresivnijih tekovina ljevice, a to je kritika. Ljevica, a naročito revolucionarna naučna ljevica, koja zagovara permanentnu revoluciju, odnosno evoluciju ljudskog društva, izvorno, ne može i ne smije patiti od pukog slijeđenja „nepogrješivih“ stavova, „nepogrješivih“ rukovodstava, „nepogrješivih“ politika a pogotovo „nepogrješivih“ vođa. Nepogrješivost naprosto nije naučna, pa tako nije ni socijalistička ni demokratska.

Odsustvo kritike uništilo socijalizam

Kritika je osnova zdravog socijalističkog, pa i socijaldemokratskog društva i svaki pojedinac u okvirima socijalističke demokratije je pozvan i dužan da u najvećoj mogućoj mjeri kritikuje sve društvene pojave i na njih utječe, nimalo kao što je to slučaj u neoliberalnom kapitalizmu, u kojem se cjelokupno društvo žrtvuje profitima vladajuće klase, a ne vodi razumnim promišljanjima u interesu većine. Upravo je gušenje kritike i, prema tome, nedostatak elementarne demokratije u ime nemarksističkog staljinističkog kulta sveznajućeg vođe i nepogrješive partije dovelo do sloma kako SSSR-a, tako i SFRJ.

U društvima koje ne njeguju kritiku nema protoka ideja, nedostaje profilacija sposobnih kadrova u svim sferama društvenog života, a umjesto toga se forsira napredak i uhljebljivanje mediokritetskih klimoglavaca. Upravo je ovakva „negativna selekcija“ smrtonosni otrov svakog društva i političke organizacije.

Nacionalističko-buržoaska reakcija u SFRJ, pa tako u BiH, nije preuzela vlast tako što se naprosto stvorila u poslaničkim klupama. Nikada dovoljno destaljinizirana, Partija ispunjena poltronskim kadrovicima, aparatčicima i birokratama, naprosto nije imala sposobnosti, a prema tome, ni energije da se odupre društvenim gibanjima koje je sama svojom nesposobnošću izazvala. Nikakvo čudo da su navedeni kadrovici, apartčici i birokrate postali „krema“ tranzicijsko-pljačkaške buržoazije u bivšoj SFRJ.

Nema unutarpartijske kritike

Sadašnje rukovodstvo SDP-a (ali i SNSD-a), proizašlo iz istog šinjela je, čini se, daleko od toga da je nešto naučilo na greškama Partije, čiji su pravni, ali ne i idejni sljedbenici. SDP-u vidno nedostaje bilo kakva unutrašnja partijska opozicija kao zdravi korektiv partijskog djelovanja. Umjesto toga, stranačke apologete, svjesno ili nesvjesno, u dobrom starom staljinističkom stilu, kritiku gotovo da izjednačavaju sa neprijateljskom djelatnošću, pribjegavajući najbanalnijim metodologijama zamjene teza, koje se svode na glorificiranje sebe kroz ukazivanje na katastrofalne propuste drugih, baš kao da će time propusti SDP-a postati manje društveno destruktivni, katastrofalni i pogubni.

Kritika SDP-a je, prema tome, kao i svaka druga kritika, način kako doći do što boljih rezultata i SDP bi, ukoliko se predstavlja kao alternativa postojećem društvu diktature krupnog kapitala, svaku kritiku koja je konstruktivna morao uvažavati i razmatrati.

Ukoliko se, dakle, upozori da SDP svojim političkim strategijama ne rješava ni klasno ni nacionalno pitanje u BiH i da promoviranjem propalih buržoasko-građanskih koncepata nacije podsjeća na čovjeka koji blindirana vrata neprestano pokušava otvoriti pogrešnim ključem, da bi ih potom i dalje bezuspješno pokušao provaliti, onda to nije nasrtaj na SDP, nego ukazivanje na evidentno pogrešne postupke. Je li takvo ukazivanje ili insistiranje na očigledno bezuspješnim i jalovim politikama, zapravo, destruktivno za ovu, imenom još uvijek ljevičarsku stranku? Da li je ukazivanje na činjenicu da ekonomska politika SDP-a neće dovesti do povećanja zaposlenosti ili pravednije preraspodjele društvenog bogatstva ukazivanje na činjenice, kako bi se postojeće stanje moglo korigirati, ili nekakav „napad“?

Kritika ili neprijateljstvo?

Da li je neprijateljstvo prema SDP-u ukazati na „pranje“ stranke poput HSP-a u režimskoj emisiji „60 minuta“? Podsjetimo se, riječ je o stranci koja umjesto predsjedništva ima tijelo zvano „glavni stan“, po uzoru na „glavni ustaški stan“ Ante Pavelića, čija je bista donedavno krasila njihove prostorije u Širokom Brijegu.

Je li neprijateljstvo prema SDP-u ukzivati na činjenicu da se predsjednik dotične stranke Zvonko Jurišić „pere“ od ustaške ideologije, dok u njegovoj pozadini vidimo ogroman portret hrvatskog malograđanskog i rasističkog ideologa iz 19. stoljeća Ante Starčevića, poznatog po publikaciji "Slavenosrbska pasmina po Hrvatskoj", u kojoj između ostalog da su "Slavo-Serbi su smeće naroda", koji “treba da bude iz naroda istrebljena“?

Je li napad na SDP ukazivati da je glorifikacija Blaža Kraljevića, komandanta HOS-a, koji se zalagao za NDH u „povijesnim granicama“ i čija je vojna grupacija odgovorna za više ratnih zločina nad srpskim civilima u dolini Neretve, kao i spaljivanje saborne pravoslavne crkve u Mostaru, kontraproduktivno kada je u pitanju pridobivanje za SDP Srba iz RS-a naklonjenih ljevici?

Kritikovati SDP ne znači unositi razdor u ljevicu, kako to kritičarima spočitavaju neki, doduše dobronamjerni SDP-ovci, već se radi o pozivu onim snagama u SDP-u koji se vode zdravim ljevičarskim tekovinama, da se otvoreno suprotstave sadašnjem katastrofalnom, neoliberalno-kapitalističkom i oportunističkom pravcu stranačkog rukovodstva, kojim će izgubiti i sadašnje glasače, a kamoli pridobiti hrvatske i srpske mase u BiH.

Fetiš nacional-građanske države i neuspjelog građanskog koncepta nacije jednako je poguban kao i fetiš etno-nacije, jer ostaje samo fetiš, a ne i rješenje. U ovom slučaju potpuno kontraproduktivan. Permanentnom kritikom se bistre rješenja, a ne glorificiraju očigledni neuspjesi, kako bi rukovodstvo ostalo ubjeđeno u vlastitu nepogrješivost.