Kako je Dušan Jovanović vidio moj slučaj

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz još neobjavljene knjige Green Card

Davne i daleke godine, odlučivši tiskati Oslobođenje Skopja kao knjigu, a to je nakon silnih uspjeha bilo neodložno, Dušan Jovanović me zamolio da napišem predgovor. Meni se u to doba baš i nije pisalo. Imao sam stav: odnijeli su me bolje napisani. Tako sam se i osjećao. Promjenjivi i drugi. Oslobođeni i zarobljeni. Uostalom, kao sudionik u cijeloj toj velikoj dramskoj igri, trebalo bi stranice i stranice opisa što sam ja u Oslobođenju Skopja, a što je ono duboko u meni (toliko duboko da ga se ni kao umjetnik ni kao čovjek nisam oslobodio). Došlo je do nekog međusobnog uzvišenog zarobljavanja, okupacije koja se glumcu na pozornici dogodi ili ne dogodi.

 Bilo je kazališno i teorijski upućenijih ljudi koji bi tome dali estetsku i neku drugu dimenziju, napisali gdje ta velika tragedija pripada i što je ona u našim kazališnim traganjima i htijenjima. Ali Dušan je htio baš moje unutrašnje iskustvo, glumački, kažu, dosegnuti vrhunac, a ne puko teoretiziranje u to doba kad se našim časopisima i novinama znalo govoriti da se baš i nije znalo o čemu se raspravlja.

Napisao sam dvije kartice u nekom kutu kavane uz crno vino, i nadao se da svojim riječima nisam oštetio Dušanovo hrabro i intelektualno oštro pismo.

Jučer sam dobio iz Slovenske založbe slovenski prijevod prvog zagrebačkog Profilovog izdanja. Knjiga me, priznajem, fascinirala. Izgledom, prijelomom Ede Čehovina, prijevodom i djeluje kao unutrašnji potporni stup u praznim satima čekanja. Dirnula me posvećenost vrsne prevoditeljice Maje Novak koja je to s ljubavlju napravila. Mitja Čender se zaista razumije u svoj posao, kao i drugi mladi ljudi koji su zaljubljeni u knjigu. Sve njihove knjige visokog su estetskog i tržišnog standarda.

Kako se ove moje refleksije i biografski zapisi razvijaju nesputano i ne nastoje udvoriti ičemu u "panorami pojava" moga života, u nastavak, odnosno drugu knjigu, prenosim Jovanovićev pogled na moj slučaj, gdje je on, kao i ja, sam prošao iste putove u mraku:

Don Kihotovoj Odisejadi
Rade je krstio dvije moje predstave. U Oslobođenju Skopja je nezaboravno igrao Georgija, a u Karamazovima inspektora na Golom otoku. Za mene su to bili epohalni doživljaji. I još sam na jednu stvar doista ponosan – na našega Tita Andronika u zidu smrti. Posljednja stvar koju sam s Radom Šerbedžijom u bivšoj državi zajedno radio, bila je drama Tko se boji Virginije Wolf Edwarda Albeeja u Beogradskom dramskom kazalištu. Premijera je bila 6. svibnja 1991. godine.

Osmoga svibnja je bio zrakoplovni promet između Beograda i Ljubljane prekinut, kući sam se vraćao u večernjim Sava-exspressom, koji je kroz istočnu Slavoniju vozio oklijevajući, polako kao nekakva klimava konjska kočija. Kompozicija se uz cviljenje i škripu kotača stalno uplašeno zaustavljala i zatim beskonačno duge minute i sate čučala na kolosijecima. Uz prugu se pucalo, u daljini su plamenovi gorućih sela osvjetljavali noćni horizont. Sjedio sam u praznom tamnom kupeu, ukočeno osluškivao oštre glasove tamo vani i po smetenoj glavi su mi prolazile slike iz vremena, kad sam s Radom iz Subotice u autu kao ptičica letio preko Slavonije na putu u Zagreb i Ljubljanu.

Nije bilo nikakve sumnje – u Slavoniji Rade Šerbedžije počeo je prvi od mnogih jugoslavenskih ratova. Proces raspadanja SFRJ došao je u svoju završnu fazu. Država je pucala po šavovima. Temelji na kojima je počivala, bili su do kraja potkopani. Nepovratno se urušavalo socijalističko društveno uređenje, samoupravljanje, bratstvo i jedinstvo, nesvrstanost. Fantomski Savez komunista i dogmatska JNA kao posljednji čuvari ideje o federaciji kao zajedničkoj državi jugoslavenskih naroda neuspješno su pokušavali spriječiti ovaj neizbježni raspad. Posljedice su bile katastrofalne.

Rade se rodio srbijanskim roditeljima u Lici, djetinjstvo je proživio u Vinkovcima, za glumca se školovao i kulturno formirao u Zagrebu, ali i Dubrovniku, Subotici, Beogradu, Ljubljani, Sarajevu, Skopju. Kao hrvatski glumac postao je prva jugoslavenska mega filmska i televizijska zvijezda. Popularan i uzdizan do neba u svim republikama bivše države. Posvuda je imao prijatelje, obožavatelje, zaštitnike. Glumio je u najuglednijim kazališnim institucijama, na elitnim festivalima, a također i u provokativnim alternativnim projektima. Radio je s režijskim legendama Kostom Spajićem, Živojinom Pavlovićem, Ljubišom Ristićem. Družio se s Krležom, s političkim disidentima i nastupao na zabavama predsjednika Josipa Broza Tita. Rade Šerbedžija bio je kultna ikona jugoslavenskog kulturnog prostora. Glamurozan i ambivalentan, zavodljiv i kontroverzan.

Nerealno bi bilo očekivati da će se pri izbijanju rata Rade Šerbedžija odazvati zahtjevima nacionalista da odabere svoju stranu barikade, svoj narod, svoju državu. Da se uvrsti, opredijeli i odluči na čijoj će biti strani. Rade nije mogao prihvatiti novu političku stvarnost. Nije mogao odbaciti svoj prijašnji polifoni i mnogobojni život. Nije se želio niti mogao opredijeliti. Novoj realnosti se odazvao kao Cervantesov Don Kihot – idealist, koji je sav zagledan u prošlost, zapleten u duhovne vrijednosti i u viteške ideale minuloga vremena. Šerbedžija je odabrao državu koja je bila na samrtnoj postelji (Jugoslaviju) i nepostojeću naciju (jugoslavenstvo). U doba rata je zahtijevao mir, u doba nacionalističkih ispada i etničkog čišćenja glasovao je za strpljenje i zajednički život. Kao putujući vitez, velikodušan i plemenit zanesenjak, u Sarajevu se borio s vjetrenjačama, branio je nemoćne i nedužne, one čija je jedina krivica bila to da su bili druge vjeroispovijesti, one koji će sutra poginuti kao žrtve srbijanskih granata. Goruće se zauzimao za program reformi Ante Markovića, za njegovu reformističku stranku, nastupao je na skupovima, agitirao, pjevao, recitirao, ali sve je bilo uzalud. Njegovi ideali su bili u novoj stvarnosti preživjeli i neprihvatljivi. Bilo je kao da mu nešto nedostaje u glavi! Kao da je prespavao ono vrijeme koje je nepovratno promijenilo ljude. Don Kihot je djelovao anakronistično. Žrtvovao se da bi spasio Titanik koji tone, htio je dobro, a sve što je radio završilo se katastrofalno za njega, a još više za one koje je htio zaštititi.

Kad je buknuo rat u Slavoniji, Radin otac, lički Srbin i šef Udbe u Vinkovcima, na uvjeravanje hrvatskih prijatelja jednoga lijepoga dana je na brzinu otišao iz grada. Sa ženom Stanom je pobjegao u Beograd. Radina djeca iz prvoga braka, Lucija i Danilo, ostali su u Zagrebu. Rade se u Srbiji ponovo oženio, s Lenkom Udovički, kćerkom španjolskog borca Laze i bolivijske ljepotice Nine. Lenka je bila trudna, očekivali su dijete. Članovi obitelji Šerbedžija bili su raštrkani po teritorijima dviju država koje su bile u ratu. Na obje strane granice mogli su Radine rođake držati kao taoce. Bio je nezamislivo ranjiv. Hrvati su ga vrijeđali da je četnik, a Srbi da je ustaša. I jedni i drugi su ga proglasili izdajnikom, prijetili su mu, ugrozili život i konačno su doslovno pucali na njega.

Cervantesov Don Kihot je smiješan, a ujedno u nama budi tiho suosjećanje – tragikomičan je junak. U svojoj ludosti jednostavno ne razumije da svijet viteštva živi samo još u njegovoj glavi, a u stvarnom životu je davno prošao. Takav je bio i Rade Šerbedžija, takvi smo u to vrijeme bili i neki njegovi prijatelji. Međutim, Rade nije imao drugačiji izbor. Morao je glumiti Don Kihota. Bio je u bezizlaznom položaju. Za njega nije postojala dobitna kombinacija. Bio je kao nekakva Racinova heroina koja sve što učini, učini krivo: ili pogazi svoju ljubav ili prekrši svoju odanost vladaru. Njen kraj je u svakom slučaju tragičan.

U dilemi između čovječnosti i odanosti, Rade se odlučio za Sloveniju. Kod nas mu je bilo teško. U Ljubljanu je došao s Lenkom i bebom, unajmio skromni stan u Fužinama, a od svoga rada nije mogao uzdržavati svoje izbjegle roditelje u Beogradu, svoju djecu koja su studirala u Zagrebu i svoju mladu obitelj ovdje u Ljubljani.

Nekadašnja zvijezda se borila s mizernom egzistencijom izbjeglice. Mučio se sa slovenskim jezikom na sceni. Međutim, Rade je ostao Don Kihot i borac, pjesnik i aristokrat i u najtežim okolnostima. Nije se odrekao šešira kojega mu je u svom smrtnom času ostavio Krleža. Nije prestao igrati tenis. Nije se odrekao viskija i nije se prestao smijati. Najviše, naravno, na svoj račun. Oduševio je prijatelje u Engleskoj za humanitarnu akciju Wake up, world i s njihovom pomoći organizirao niz koncerata za pomoć Bosni po cijelome svijetu. Gdje god je došao, njegova karizmatična osobnost budila je divljenje i poštovanje. Iz Ljubljane se zaputio u London, iz Londona u Hollywood, iz Santa Monice se ljeti vraća u Istru.

Čovjek bi pomislio da je Odisejada završena, da se krug zatvorio i da se Rade vraća kući. Ali ne. Don Kihotovska odisejada Rade Šerbedžije nastavlja se na Brijunima, u kazalištu Odisej. U njemu skuplja sve one koje ne smeta različitost, nacija, vjera.

Tu su stari i novi prijatelji sa svih strana.

Tu je laboratorij pomirenja između Odiseja i doma, između Don Kihota i stvarnosti.

Tu se Rade polako navikava na domovinu i domovina na njega.