Kakav je Bošnjak važno biti

Od naroda kojem hodže decenijama i uspješno glume nacionalne lidere, ništa se drugo ne može očekivati nego da na jedno jedino pitanje, i to ono o sebi, ne zna odgovor. Hoće li, dakle, dogodine na Wikipediji, majci svih enciklopedija u cyber galaksiji, pisati kako u Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda: Srbi, Hrvati, Bošnjaci i veliki broj nacionalnih manjina, od kojih su najbrojniji Muslimani, a slijede ih Bošnjaci – Muslimani, pa Bosanci, zatim Bosanci i Hercegovci i, naravno, Romi, Jevreji, Ukrajinci, svemirci...? Ako je vjerovati Vijeću kongresa bošnjačkih intelektualaca: odgovor je pozitivan. Jednak je i ako je vjerovati Dnevnom avazu – što je generalno krajnje upitno, poprilično nerauzmno i općenito sasvim blesavo, ali u ovom slučaju izgleda nije za odbaciti u roku odmah – u kojem se pozivaju na probni popis i konfuziju među pripadnicima, još uvijek, najbrojnijeg naroda. Pisalo je tako kod Fahra da Bošnjaci veze blage nemaju ko su, pa su se izjašnjavali svakojako, pitajući često instant popisivače koji je odgovor ispravan!

Šokira to bošnjačke prvake po raznim institucijama, od VKBI-a do Rijaseta, čuvare kolektivne svijesti od Saffa pa na desno, te se živi odraše upozoravajući kako svaki Bošnjak od Stoca do Cazina iduće godine treba reći da je to, Bošnjak dakle, da mu je jezik bosanski, a vjera islam. Ko pogriješi, samo u jednom, tako kažu, izdajica je svoje domovine i svega što u nju spada: od zeka i potočića do džamija nazvanih po saudijskim prinčevima.

Pakleni trougao

„Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualaca je kasno uključeno u ove procese“, rekao je, pored ostalog, u intervjuu za TV1, generalni sekretar VKBI-a, donedavni ekspert za mezare, od civilnih do boračkih, Emir Zlatar i, sudeći po ostatku razgovora, dijelom i svjesno osvijetlio razloge zbog kojih silna briga Vijeća možda ima smisla, samo što joj je rok istekao ima nekoliko godina, ako ne i decenija.

VKBI je, naime, više saučestvovao u bošnjačkoj zapuštenosti, nego što ju je kritizirao. Širom zatvorenih očiju gledali su đuturumi iz Vijeća i poneki skoro četrdesetogodišnji junior, kako političku moć jednog naroda akumulira vjerska institucija – Islamska zajednica, je li – pa kako njen hiper ambiciozni poglavar, udav opasnih namjera u konačnom odlasku, Mustafa efendija Cerić, propisuje pravila bošnjaštva i istim tim Bošnjacima, s vremena na vrijeme, poručuje da su kopilad historije, otpadak majčice domovine koja se, naravno, ne zove Bosna i Hercegovina, već Turska; te kako se nacionalnom identetu pretpostavlja onaj vjerski.

„Istorija mnogih nacija pokazuje da se nacionalna svest prvo razvija u uskim krugovima stanovništva, kao što su inteligencija, politička elita ili aristokratija“, piše Gordana Uzelac u tekstu objavljenom u časopisu Reč, u izdanju srbijanske Fabrike knjiga. E, u tom paklenom trouglu su svi krivci onoga što bi moglo rezultirati cirkusom od bošnjačkog izjašnjavanja dogodine. Nisu, naime, Muslimani ili, recimo, Bosanci, kako će se, pored ostaloga, izjašnjavati pripadnici najbrojnijeg naroda, od onih što im je u bošnjaštvu nekomotno ili se, prosto, tako ne osjećaju, odnosno religijski ili bosanskohercegovački identitet pretpostavljaju ostalim; makar takvih i ima među potonjim, istina u manjini i u svijetu koji sa bosanskom stvarnošću ima malo veze. Sasvim suprotno, očekivano nesnalaženje je direktna posljedica riječi i djela inteligencije, političke elite i, hajde da zadržimo riječ, aristokracije.

Zbog udobnosti guzice, inteligencija je – uz časne izuzetke koji su upravo zbog nepristajanja na podilaženje vlastima i(li) Islamskoj zajednici bivali marginalizirani – uglavnom igrala šaha i kafenisala, dok je politička elita aktivno radila na deemancipaciji Bošnjaka, proizvodeći novu aristokraciju od onih čije su zasluge manje jedino od bilo kakvog znanja o bilo čemu.

Povratak imena Bošnjak

Bošnjačka nacija nije, naravno, produkt političkih egzibicija Stranke demokratske akcije, niti je povratak imena Bošnjak nešto drugo do važan dio historijskih procesa sazrijevanja jednog od bosanskohercegovačkih naroda. No, kada se dvadesetak godina ne radi ništa ili, što je dva puta gore, radi krivo, onda je jedina moguća, očekivana posljedica nesnalaženje u vlastitim identitetima.

Bošnjaci, naime, jesu i muslimani, ali religioznost nije obavezujuća niti bi trebala biti ključna. (Ne bi se, uostalom, da je civilizacija navratila do nas, na popisu o tome uopće pitalo.) Baš kao što, općenito, većina Bošnjaka jesu i Bosanci i Hercegovci iz prostog razloga što žive u Bosni i Hercegovini. U zrelima narodima i njihovim zajednicama, različiti identiteti se nadopunjuju, dok se kod nezrelih pokušavaju na silu poništiti.

Prevedeno na bosanski: iz bošnjaštva su jedni utekli pred agresivnim pokušajima reislamizacije dijela tog naroda i nametanja religioznosti kao obavezujuće, a drugi u njega ne žure ući jer ih se sistematski izdresiralo da budu zadovoljni pravima vjerske grupe, dok je ono što su svakako radili, dakle prakticiranje islama, nametnuto kao temeljno u manifestiranju narodnosnog identiteta.

Odavno neophodni popis stanovništva u BiH – jednostavno, moramo znati i koliko nas ima i šta imamo, od kompjutera do vodokotlića, od kućnih ljubimaca do kvadrata pod hipotekom – najavljen za narednu godinu, mogao bi tako, pored ostalog, pokazati kako najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini, najviše problema ima sa samim sobom, jer ne samo da ne zna šta bi od vlastite domovine, nego nema pojma ni šta je tačno. A to je daleko gore od paničnih upozorenja da će se popisom legalizirati genocid i etničko čišćenje. Oboje je, naime, legalizirano i ugrađeno u temelje današnje Bosne i Hercegovine još u Daytonu. I to poodavno.