Jedan je Ante

Radiosarajevo.ba
Jedan je Ante


Piše: Emir Imamović

Umro je Ante Marković, rođeni Konjičanin, posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i, vjerovatno, ma sigurno, najpopularniji jugoslavenski premijer. Menadžer i političar zbog kojeg je u izlogu jednog dalmatinskog kafića za Božić 1990. stajao natpis „ŽIVIJA ANTE MARKOVIĆ I DINAR 7:1“, najzaslužniji je što su moja i meni bliske generacije, u većini potpuno neupotrebljivi građani države koja to nije: Bosne i Hercegovine. Formirani u jednom, jako kratkom premijerskom mandatu, okončanom upadom Slobodana Miloševića u platni sistem SFRJ, naučeni da život uopće ne mora biti bijedan, sada mi, rođeni sve od kraja šezdesetih, pa do prve polovine sedamdesetih godina prošlog vijeka, čekamo odjavnu špicu drame, pa obraćanje nekog sjedokosog čovjeka koji će najaviti remake boljeg života. I tako nam je godinama, decenijama, a drugačije neće biti dok nas, od A do Ž, ne pokopaju.

Pamtim ja, i nisam jedini, niti nas je malo, inflacije, vožnje par – nepar, nestašice kafe i banana, granape sa oko dva artikla za djecu, redukcije struje... Ali k'o kroz maglu. U Jugoslaviji se, dok je cvjetao rock and roll, Sarajevo imalo Vučka, a Milka Planinc mandat predsjednice SIV-a, navodno uopće nije dobro živjelo. Tako kaže povijest. Klimao se samoupravni socijalizam kao mliječni zubi predškolske djece, a mi, učenici osnovnih škola, veze blage nismo imali o tome šta se dešava. Da, mogli smo čuti od roditelja, sa pola uha uhvatiti nešto iz TV dnevnika u pola osam ili vijesti na radiju, ali nismo razumjeli zašto one pare od prošle godine kurca ne vrijede, čemu redukcije struje i zašto, ali tačno, komšija na posao ide svojim autom danas, a sutra gradskim prijevozom. I tako dalje i tako redom.

Djetinjstvo je lijepo i zato, možda i samo zato, što sve nerazumljivo prihvatiš zdravo za gotovo i ne razbijaš glavu oko toga da, recimo, svako nekoliko dana ne spavaš kod oca i matere, već kod majčine majke čije naselje ima struje kada je tvoje „pod redukcijom“.

Tek što sam, kao, počeo „kužiti svijet“ – a nisam mogao skužiti ništa u tim godinama, osim da bih u životu htio biti gitarista, penzioner, bogataš, dingospo općenito, ali nikako mašinski inžinjer ili, ne daj bože tehničar, za šta sam se školovao – svijet se promijenio. Pamtim, stvarno pamtim, izgled kauča, njegovu boju i škripu federa, sa kojeg sam, ne znajući šta ću od sebe, gledao nekog sijedog čovjeka kako najavljuje kraj svih naših kriza. Mater je prala suđe, otac imao neodložnih kafanskih obaveza, a ja dovoljno godina da se mogu ozbiljno folirati kako pratim i razumijem politiku. Televizor kojeg je rođak zaposlen u „Iskri“ popravio, brat bratu, dvjesto puta dok nije preminuo – aparat, ne rođak – uguran u rupu regala boje drveta je meni na trosjedu boje mesa, u stanu što ga je moj stari dobio od Instituta za hemijsko inžinjerstvo, u tuzlanskom naselju Sjenjak, ulaz D3, sprat treći, vrata pravo od lifta, rekao da je patnje dosta i da će sada moja majka – dobro, nije baš tim riječima – imati platu od oko 1000 maraka, da će se dinar zvati konvertibilni dinar, da ću ja, najnormalnije, pušiti Lord i „izlaziti kombijem“. Kombi je bio u tim, Markovićevim godinama, taxi sa puno mjesta i vozio je duž autobusnih linija, za neke smiješne pare. Ili su meni bile smiješne zato što ih nisam zaradio, već dobijao?

Nema veze.

Kada odrasteš u Bosni, optimizam ti otpadne k'o krasta. Sve sam ja, svojim riječima, prepričao majci – pola nisam zapamtio, četvrtinu razumio, a ostalo sam skratio – a ona me pitala imam li šta učiti. Je li od tada prošao mjesec, godina, sedmica, pojma nemam, ali sam ja dobio video i liniju, oko cijene novih patika se nije razgovaralo, ma kada god bih ja rekao daj, otvarao bi se nečiji novčanik. Ja sam, naravno, sve više „kužio svijet“ i skužio da mi trebaju kaubojske čizme, još jedne leviske, da je whisky – bocu sam dobio od nekoga ko je rođen iste godine kada i ja, ali je ranije skontao da nam je vrijeme piti – divan. Da me je neko pitao nešto ozbiljno, rekao bih da je sekiracija nepotrebna: sve se, eto, vidimo oko sebe, riješi čim se na televiziji pojavi Ante Marković.

Puno će godina proći i ja ću od jedne bliske Markovićeve saradnice saznati kako je on svom timu, na novogodišnjoj zakuski krajem 1990. rekao da Jugoslavije više nema, da je Milošević u platnom sistemu i da on može još neko vrijeme držati kakvu–takvu kontrolu. Još će više proći prije nego će on u Haagu posvjedočiti da je među prvima znao za deal Tuđman – Milošević o podjeli Bosne... Ali tada, u jednom za politiku kratkom periodu, od marta 1989., do jeseni 1991., ma i dalje, meni na izlasku iz puberteta i ulasku u punoljetstvo, niko nije mogao objasniti da živim u zemlji sa dovoljnim brojem budala spremnih kod blagostanja 7:1 zamijeniti za sve što je uslijedilo.

Nije nas, mene, kako god, odgojio američki film u kojem je kraj uvijek sretan ili, barem, svaka drama završi odjavnom špicom. Mene, nas, kako god, je Ante Marković naučio da svaka muka prođe kada jedan čovjek izađe na televiziju i kaže: dosta zajebancije! Naučeni prije milion godina, u onom prošlom, boljem životu da svaki jad prođe sam od sebe – ništa mi, ona bivša balavurdija u varteksovim leviskama nismo pitani, i nek' nismo; da jesmo, nešto bi zajebali – i da samo treba sačekati da se jedan sijedi čovjek pojavi na  televiziji...

Tako, eto, mi čekamo da se jednog dana probudimo u nekoj Bosni i Hercegovini u kojoj će špica odjaviti ovo što jesmo. Samo, život, jebem li ga, nije film. Nema niti happy enda, niti the enda nakon kojeg slijedi remake boljeg života sa istim likovima, nešto malo starijim od nas onih što ih je Ante Markovića naučio da država ne služi samo da bi građanima skakala na nos i puštala krv.

Laku noć, Ante... I ako ti nisi premijer i na onom svijetu, javi, da ne umiremo džaba. 


VEZANO

Protiv Markovića su bili i Tuđman i Milošević
Marković je došao prekasno

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak