Jašarević Srbijanac, a Zukorlić Bošnjak

Piše: Emir Imamović

Mevlid Jašarević, napadač na Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu, rođen je u Novom Pazaru, u Republici Srbiji.

Muamer efendija Zukorlić, glavni muftija Islamske zajednice u Srbiji, rođen je u Tutinu, u Republici Srbiji.

Jašarević i Zukorlić jedva stanu u istu rečenicu. Prvi je, osim što je terorist, vjerovatno i psihički labilan. Drugi je vjerski službenik, mogući nasljednik Mustafe efendije Cerića na poziciji reisu-l-uleme, prominentna, više politička nego religijska ličnost, bez ikakva političkog legitimiteta.

Gotovo ništa ne povezuje neobrijanog vehabiju i muftiju velikih ambicija. Tačnije: ništa osim Srbije čiji su državljani.

“Muftija Muamer Zukorlić objavio odluku BNV-a: Bošnjaci bojkotuju popis stanovništva u Srbiji”, jedan je od skorijih naslova u Dnevnom avazu, novini koja polako otkriva novu zvijezdu ispod ahmedije, „Halida umjesto Halida“ rekao bi Sejo Sexon, reisa poslije reisa, ali po mjeri nesuđenog evropskog muftije i pripadajućeg mu Fahrudina Radončića.

„Detalji iz manifesta Srbijanca Jašarevića šokirat će javnost: Terorista ostavio oporuku!“, vrišti Dnevni avaz od prije neki dan.

Mevlid Jašarević i Muamer Zukorlić su, da ponovim, vlasnici pasoša iste republike. Obojici im u rodnom listu, u rubrici država rođenja piše: Srbija. Kako je , onda, Zukorlić Bošnjak, a Jašarević Srbijanac i šta to dvojicu ljudi iz istog kraja,formalno iste vjeroispovjesti razlikuje, pa je jedan „naš“, Bošnjak, a drugi „njihov“ – Srbijanac, iako obojica kao dominantnu vlastitog identiteta ističu islam, s tim što muftija njime manipulira, a ona budala sa tramvajske preko puta Maršalke pojma nema?

Da je Mevlida Jašarevića u Novom Pazaru u nogu ranio kakav Srbin, makar i u kafanskoj tuči, bio bi nekadašnji austrijski lopov Bošnjak sa dna kace, dokaz srpskog genocidnog gena, žrtva i kao takav po defaultu – „naš“. A da muftija Zukorlić kaže kako je država sandžačkih Bošnjaka Srbija, da joj je sa njom potreban realan, promišljen, kvalitetan dijalog – nije, naime, položaj Bošnjaka u Srbiji bajan, daleko od toga – i prepusti njegovo vođenje politički izabranim predstavnicima Bošnjaka, bio bi – Srbijanac. I još puno toga. Avaz je, ako ništa, uvijek pucao bojevom municijom od kreativnosti u etiketiranju.

Nije, valja priznati, Avaz jedini, ali jeste najutjecajniji i najglasniji među onima što u Jašarevićevom porijeklu pokušavaju naći opravdanje suludog napada na Ambasadu. Stara je to, otrcana matrica, stotinu puta upotrijebljena: od teze da je Markale gađala Armija BiH, preko budalaštine o udarima na WTC kao jevrejskoj zavjeri, do, da ne nabrajamo dalje, jeftinog pokušaja da se ne suoči sa problemom vehabizma, tako što će se onoga nesretnika vratiti u zavičaj.

No, dok se na marginalnim portalima od Maglaja do Manhattana, u potenciranju Jašarevićevog „srbijanstva“, možda može čitati i nespremnost na suočavanje sa vlastitom odgovornošću – ne krivičnom,pa ni političkom, već, prema definiciji Karla Japersa , moralnom ili metafizičkom – Radončićev medij bavi se jeftinom podvalom iz čiste računice: sa jedne strane je potpuna neisplativost traženja opravdanja za Jašarevićevo pucanje, a sa druge biračka baza u kojoj ne nedostaje upravo onih što su svjetonazorski  bliži Mevlidu nego ranjenom policajcu Mirsadu Veliću.

Nesreća, naravno, nije u tome što je Radončić proračunat koliko i zlonamjeran –da nije, ne bi nas zapao – već u činjenici da je, sudeći prema komentarima njegove publike, našao magičnu formulu da se o suštini problema ne govori. Mevlid Jašarević je, dakle, Srbijanac, vanjski ili nekakav sličan saradnik srpskih obavještajnih službi koje su regrutirale i indoktrinirale šehida u perspektivi, te kao takav nikakve veze nema sa „nama“.

Mevlid Jašarević je posljedica, vjerovatno razočarani „Allahov vojnik“ kojem je, jednostavno, dosadilo čekati da počne taj džihad, pa da osigura džennet. I nikakve to veze nema sa činjenicom da je rođen u Srbiji. Uzroci njegovog napada na Ambasadu Amerike su tek malo mlađi od tog dvadeset četverogodišnjaka. Dolazak takozvanih muslimanskih dobrovoljaca, mahom militanata koje nikakva borba za Bosnu nije zanimala, pratio je i import selefijskog i sličnih nazadnih učenja, na koja, kako tokom rata, tako niti poslije, zapravo nije bilo, ne adekvatne, već bilo kakve reakcije. Ne računamo li, naravno, čuvenu izjavu Mustafe efendije Cerića, koji je na pitanje o sve većem duhovnom uticaju Saudijske Arabije na bosanske muslimane, kazao da „mi ne možemo rezati granu na kojoj sjedimo“. Granu sa koje bi smo, uzgred rečeno, visili samo kada bi vehabije Nusreta Imamovića i njemu sličnih niskokvalifikovanih šejhova imale malo više kuveta. Vehabizam nije na vrijeme razmatran kao unutarvjersko i pitanje, pa je zato i (po)ostao politički i po prirodi stvari sigurnosni problem. Dok je, sve u svemu, Cerić nakon godina glasne tišine počeo podilaziti, kako ih je nazvao, novim muslimanima – kazavši jednom da se njima nikada ne bi desio genocid! – dotle su se u međuvremenu regrutirani, indoktrinirani, najčešće jedva pismeni i socijalno besperspektivni, ti isti novi muslimani sve više izolirali, da bi iz srednje i sjevernobosanskih replika suburbija Kandahara slali poruke protiv, pored ostalog, ustavnog poretka BiH.

Mevludin Jašarević je rezultat nekontroliranih ili ignoriranih – što je ravno saučesništvu – procesa nakaradne, obilato financirane reislamizacije bosanskih muslimana, a njegova egzibicija u kojoj je ozbiljno želio metak u čelo, zapravo i nije najgore što se moglo i može dogoditi Bosni i Hercegovini i, za početak i najviše, Bošnjacima u njoj. Problem selefija, vehabija, kako li se već tačno zovu, sigurnosno može biti svebosanski, ali je u svim ostalim segmentima dominantno Bošnjački. Samo što se sa njime neće biti moguće suočiti dok god je u fokusu Jašarevićeva zemlja porijekla.

Neosporno je, naime, i suštinski nevažno to što je on iz Srbije, taman koliko je nebitno i Radončićevo crnogorstvo, odnosno Zukorlićevo srbijanstvo.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba