Ivan Lovrenović: Status quo kao sudbina?

Piše: Ivan Lovrenović

Umjesto predgovora. Teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini dvadeset godina od početka višestranačke parlamentarne demokracije i petnaest godina od Dejtonskoga sporazuma, koje će biti aktualizirane u ovoj kolumni, dio su knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Treba napomenuti da je taj tekst završen u ljeto prošle godine. Bosna i Hercegovina je, poslije toga, u oktobru prošle godine, doživjela još jedne izbore, a danas, na početku februara 2011, još uvijek nije izvjesno kako će preživjeti njihove rezultate.  Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

UVODNA TEZA. Paradoksalni dejtonski mir, koji je Bosnu i Hercegovinu 1995. spasio od daljega rata, ali ne i od mučnih političkih kontradikcija i napetosti, zemlja je dočekala u stanju sveopće urušenosti, a inercija toga urušavanja nije se zaustavila, neovisno o prestanku rata. Fizička, organizacijska, funkcionalna razorenost bila je temeljita. Još veći je ljudski gubitak – stotinu tisuća ubijenih, na hiljade invalidiziranih, skoro milijun i po ljudi prognanih, izbjeglih, raseljenih, što u samoj Bosni i Hercegovini, što po svijetu. Doista: koliko je tisuća Bosanaca, najviše Bošnjaka muslimana, ali i Hrvata, i Srba, trebalo biti pobijeno, izagnano, mučeno, zaplašivano, premještano tamo-ovamo, lišeno svega svojega, sluđeno patnjom, zločinom, strahom, bolju i trpnjom, gubitkom nade i smisla, sveopćom dehumanizacijom i idiotizacijom vlastite sudbine – da bi bila ostvarena ta nova slika, taj zločinom stvoreni novi etnički raspored u Bosni i Hercegovini!

Dugoročno gledajući, stupanj do kojega je ideologija toga rata – ideologija etnosa i teritorija – praćena zločinom (kao svojim sredstvom) i patnjom (kao svojom posljedicom), dvjema stranama iste stvarnosti, dubinski destruirala kulturnu i moralnu supstancu Bosne i Hercegovine i njezinih ljudi – sigurno je najteža posljedica rata, s kojom će se morati nositi generacije što dolaze, a pitanje zločina i krivnje bit će zadugo najteži problem moralne obnove društva.

Permanentna kriza

Nemoguće je sa sigurnošću procjenjivati da li bi se u današnjoj Bosni i Hercegovini stekao minimum unutarnje kohezivne snage, potreban da ju održi na okupu, ako bi međunarodna zajednica prestala bdjeti nad njezinim integritetom. Angažmanom Sjedinjenih Američkih Država – poslije mnogobrojnih pogrešnih i jalovih pokušaja evropskih vlada i diplomata – ovdje jest zaustavljen rat i izdiktiran Dejtonski mirovni sporazum, ali volje da se u rješenju krize ide dalje od političkoga provizorija nije bilo; zato se status Bosne i Hercegovine ni danas ne razlikuje mnogo od lokalizirane i privremeno smirene političke nepogode.

Posljedica: opće prilike u Bosni i Hercegovini, petnaest godina od prekida rata, mogu se opisati kao permanentna politička kriza i društvena stagnacija. Sve godine od zaključivanja Dejtonskoga sporazuma do danas, i svi najavljivani reformski projekti i pokušaji međunarodne zajednice uvijek su na kraju rezultirali – vraćanjem na početke, na status quo, i izostajanjem dinamičkoga procesa promjena, takvoga procesa čija bi najveća vrijednost bila, makar u početku morao biti spor i slabo vidljiv, da bude strukturalan i da bude nepovratan.

Međunarodna strategija

Deprimirajuće stajanje u mjestu, u zatvorenom krugu, odnosi se jednako na sve relevantne aspekte: politički, socijalno-ekonomski, razvojni, kulturni, obrazovni, na izostanak društveno-etičke rekoncilijacije, te općenito na kvalitetu međunacionalnih odnosa. Teško je dovoljno naglasiti dramatičnost činjenice da kriza i stagnacija traju predugo, te se već pretvaraju u životni modus, ali još gore od toga jest gotovo sigurno predviđanje da će ovakvo stanje biti produljeno u svakom narednom izbornom ciklusu, jer je očuvanje statusa quo i odgađanje kvalitativnih promjena zapravo osnovni motiv i način održanja na vlasti postojećih partija, lidera, i političko-interesnih oligarhija, jednako umreženih u korupcijski sustav cijele jedne „nove klase”, potpuno neovisno o razlikama u njihovim proklamiranim političkim i ideološkim ciljevima i orijentacijama.

Nije mnogo drukčija ni strategija međunarodnih faktora uključenih u rješavanje bosanskohercegovačke krize. Decenij i po od mirovnoga sporazuma, opće je iskustvo da pokušaji promjena što su inicirani izvana nisu imali za cilj ozbiljnije uklanjanje dejtonskih diskrepancija i nepravdi ni strukturalnu konsolidaciju države, već samo utvrđivanje jasnije adrese odgovornosti u Sarajevu za prihvaćanje međunarodnih obaveza.

1. APORIJE DAYTONA. Dva su bitna momenta zbog kojih dejtonsko političko ustrojstvo Bosne i Hercegovine samo po sebi funkcionira kao kočnica bilo kakvomu ozbiljnijem reformskom procesu. Jedan se moment tiče političko-teritorijalno-administrativne podjele zemlje, drugi se tiče funkcionalnoga odnosa između međunarodnih i domaćih političkih struktura.

Formula: jedna država, dva entiteta (plus jedan distrikt – Brčko), tri konstitutivna naroda – proizvod je koji na sebi nosi izrazit pečat jednokratne pragmatične svrhe i konkretnoga trenutka. To je smjesa disparatnih elemenata i kompromisa, čiji je glavni cilj bio da se zaustavi rat, ali tako da se sve „strane” natjeraju na ustupke, a da se ni jedna ne osjeti poraženom. U isti mah zemlja je stavljena pod međunarodnu pasku uvođenjem strane vlasti u svim bitnim komponentama – civilnoj, policijskoj i vojnoj. Između dvaju entiteta uspostavljena je nepomirljiva i zapravo diskriminatorna političko-konstitucionalna razlika. Federacija Bosne i Hercegovine podijeljena je na deset kantona, a nikad do kraja nije razjašnjeno je li ona federacija kantona kao administrativnih jedinica, u kojima se etnička prava trebaju ostvarivati ustavnopravnim mehanizmima, ili je „bošnjačko-hrvatska federacija”, dakle s naglaskom na etničku legitimaciju vlasti. Republici Srpskoj taj posao je samim dejtonskim ustrojstvom bio od početka znatno olakšan – ona je, naime, konstituirana kao centralizirana etnička srpska država, i to načelo je, u sintezi etničkoga i konfesionalnoga, sistematski provedeno i naglašeno afirmirano kroz sve aspekte javnoga i društvenog života, uz otvorenu diskriminaciju nesrpskih i nepravoslavnih kolektiviteta.

Dayton i Republika Srpska

Načinom na koji su Amerika i međunarodna zajednica 1995. godine odlučile stati na kraj Miloševićevim i Karadžićevim geopolitičkim težnjama, razriješiti situaciju u Hrvatskoj te prekinuti rat i nametnuti političko rješenje u Bosni i Hercegovini (kasnije i na Kosovu), Srbima je oduzeta svaka iluzija o okrupnjavanju Srbije, ali je onima u Bosni i Hercegovini zauzvrat dano da na miru mogu izgrađivati vlastitu nacionalnu autonomiju u okviru Bosne i Hercegovine na 49 posto teritorija etnički homogeniziranog progonom i genocidom.

U prvi mah vlasti u Republici Srpskoj ni same nisu bile shvatile što im je dano, činilo im se malo i nedostojno; valja se samo prisjetiti s koliko ogorčenosti su prvih godina osporavali Dayton kao „nametnuto rješenje”. Nije bilo lako ohladiti se od velikoga nacionalnog pjanstva, sna o ukidanju granice na Drini, itd... No, kad su se otrijeznili i uočili sve prednosti i pogodnosti koje im Dayton daje, brzo su ih počeli koristiti te je Republika Srpska u međuvremenu postala mali centralistički organiziran srpski „reich” s ove strane Drine: jedan narod, jedna država (makar i bez međunarodnoga kapaciteta), jedan vođa, jedna vjera i kultura, a sve po formalno demokratskim uzusima...

Organizacijsko-administrativne prednosti koje je Dayton dao Republici Srpskoj pokazale su određene efekte i u ekonomsko-socijalnoj sferi, pa se pokazala potpuno pogrešnom teza nekih međunarodnih i sarajevskih političkih krugova – da će baš djelovanje socijalno-ekonomskih mehanizama „ukinuti” Republiku Srpsku tako što će je učiniti nemoćnom i neodrživom. Dogodilo se suprotno: ako je danas u Bosni i Hercegovini neki njezin dio krajnje nefunkcionalan i teško održiv, to je Federacija Bosne i Hercegovine.

Dayton i Federacija BiH

Postojanje i međunarodna legaliziranost etnički ekskluzivnog modela na polovici državnoga teritorija ne može a da se ne reflektira na politički život u Federaciji, u vidu aspiracija na analogan etničko-politički status. U hrvatskoj verziji, uvjetovanoj manjinskim osjećajem ugroženosti, to se reflektira kao zahtjev za vlastitim entitetom, u bošnjačkoj, utemeljenoj na većinskom osjećaju „prirodnoga prava”, kao refleks ka dominaciji i marginaliziranju hrvatskoga elementa. Sve zajedno, to u cijeloj Bosni i Hercegovini proizvodi trajnu nestabilnost, produbljivanje međuetničkoga nepovjerenja, kompromitiranje ionako krhkih osnova za nastanak i razvitak snažnih i uvjerljivih transetnički orijentiranih političkih programa, stranaka, pojedinaca...

Drugi moment, zbog kojega dejtonsko uređenje predstavlja prepreku za izlazak Bosne i Hercegovine iz začaranoga kruga stagnacije, jest odnos između međunarodne i domaće vlasti. Riječ je o posebnom, do sad vjerojatno nepoznatom slučaju dualizma vlasti, koji nas suočava s pitanjem: u čijim je rukama Bosna i Hercegovina? Cijeli model je tako postavljen, da domaćoj političkoj strukturi onemogućuje puni razvoj i osamostaljenje, dozrijevanje do pune svijesti o odgovornosti za vlastitu zemlju, ostavljajući je u nekoj vrsti trajne nepunoljetnosti, dok međunarodnomu faktoru, i pokraj sve njegove goleme realne moći, ograničava otvoreni i puni protektoratski kapacitet.

Time ga ostavlja bez prave i transparentne odgovornosti, ali i bez jasnoga zadatka, a, paradoksalno, olakšava mu punu samovolju voluntarističkoga i ad hoc djelovanja, onda kada je ono potrebno njemu. Cijeli taj međuodnos kao da je smišljen da bude odlična formula za njegovanje i održavanje – statusa quo! U nedostatku drugih, jasno i vjerodostojno artikuliranih obećanja, u javnosti se zato često susreće osjećaj da je baš to – stanje neizvjesnosti i stagnacije – jedini „smišljeni” plan koji međunarodna zajednica ima u vezi s Bosnom i Hercegovinom.

Dogovor triju naroda

Jedan od razloga što je Bosna i Hercegovina danas postala politički gordijski čvor i interno, za domaće političke faktore, i eksterno, za tzv. međunarodnu zajednicu, očituje se u sljedećem paradoksu: nikakav pozitivan iskorak iz takvoga stanja nije moguć izvan dogovora triju naroda, što je već na svim stranama i na svim razinama prihvaćeno kao etnopolitička formula bez alternative, a, istovremeno, interesi i ciljevi tih naroda, onako kako bivaju predstavljeni preko njihovih političkih predstavnika, do potpune su divergentnosti neuskladivi i nepomirljivi. O bilo kojoj drugoj paradigmi razmrsivanja bosanskohercegovačkoga čvora osim etnopolitičke, nitko ni od domaćih ni od stranih faktora ni ne razmišlja. U ovome se krije opaka demokratska zamka partitokracije i liderokracije u etnonacionalističkoj verziji. No, kako rekosmo, ta formula je općeprihvaćena, i baš svi akteri koji su umiješani u rješavanje bosanskohercegovačkoga čvora, kao mantru svakodnevno ponavljaju solomunsku mudrost: prihvaćamo svako rješenje za Bosnu i Hercegovinu za koje se dogovore tri naroda. Poručuje to Amerika, poručuju Evropa i Rusija, Beograd i Zagreb također, to ponavlja i Turska, odskora silno angažirana u rješavanju problema tzv. Zapadnoga Balkana i Bosne i Hercegovine.

Svaki od triju bosanskohercegovačkih „konstitutivnih naroda” za najveću svetinju i tekovinu u svojoj modernoj povjesnici drži političku borbu za vlastiti nacionalni identitet, za priznavanje nacijom. Svaki od tih naroda ima dugu povijest borbe za nacionalnu emancipaciju koju doživljava kao najvažniji element izborenoga nacionalnog identiteta; nijedan od njih ne bi danas dosegnuti politički stupanj toga identiteta dao ni za što na svijetu; za svaki od njih Bosna i Hercegovina kao politička zajednica ima smisla samo ako će u njoj tako samodoživljavani nacionalni identitet moći konzumirati u apsolutnoj mjeri (što je, praktično, ravno ideji mononacionalne države). Jedino u tomu su danas Bošnjaci, Srbi, Hrvati u Bosni i Hercegovini potpuno složni. Složni su i jednaki još u nečemu: neostvarljivost i neodrživost tako zamišljene države njih ne motivira na razumno i koncilijantno traženje barem minimalne suglasnosti oko onoga što jest moguće da bi se zajednička država sačuvala, učvrstila i razvijala na opću korist, nego ih, obratno, nekom neodoljivom silom goni da tu neostvarljivost čine sve jasnijom i opipljivijom, sve izvjesnijom. (Kada se ovdje koriste nacionalna imena: Bošnjaci, Srbi, Hrvati, umjesto pojmova nacionalnih političkih elita, koje svoju legitimaciju izvode iz prilično diskutabilnog stava da zastupaju ne samo svoje birače nego i narode, nije zgorega precizirati da se to radi samo iz razloga izražajne ekonomičnosti.)

(U slijedećem nastavku: Paradoks multikulturalizma i važnost malih razlika)

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba