Imenovanje mandatara Vlade KS-a: Jako loš vic

Ako je predlaganje profesora Besima Spahića za mandatara Vlade Kantona Sarajevo zvučalo kao vic, i to loš, šta je onda najava da će na to mjesto doći Elmedin Dino Konaković iz SDA?

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Jedna od onih vijesti nakon kojih se samoubistvo nameće kao sasvim prihvatljivo rješenje, na sreću, brzo je demantirana. Dino Konaković lično je rekao kako s njim niko nije razgovarao, da on i SDA neće kandidirati mandatara i... Imao još neku mudroliju, ali ona sada nije važna.

Ukoliko zbilja postoji osoba kojoj je palo na pamet to da Konaković bude premijer, treba je hitno zbrinuti u adekvatnu zdravstvenu ustanovu zatvorenog tipa. Ukoliko Konaković misli, a misli, da može biti premijer, to je još jedan u nizu dokaza da spada među one čiju ambicioznost i samopouzdanje treba držati pod nadzorom. Ništa, ali baš ništa, u životu i radu Dine Konakovića, njega ne čini ozbiljnim kandidatom za isti takav posao. Izuzmemo li nekakve organizacijske sposobnosti, ali da su one dovoljne za voditi Vladu, onda bi Miro Purivatra mogao biti predsjednik Vijeća ministara poznatog dijela svemira. Konaković se, međutim, godinama vrti po skupštinskim klupama, bio je, istina neuspješan, kandidat za načelnika Općine Centar u Sarajevu - i to što sada neće postati premijer nečega, ne znači da će tako ostati.

Korida

Višestranačje u BiH je pokazalo koliko je među nama onih što su mogućnost da svi biraju i budu birani, pogrešno shvatili. Nije Bosna i Hercegovina jedini raj za mediokritete, niti je Dino Konaković nešto više od simptoma bolesti pretjeranog samopouzdanja, ali kako, za razliku od drugih, mi imamo hiljaduosamstodvadesetšest ministara i oko dvjesto pedeset hiljada poslanika, tako je kod nas lakše nego drugdje preći put od nikoga do nekoga. Ne, naravno, s ciljem da se napravi nešto, već da se isključivo bude neko. Ko misli da Konaković nije dobar primjer, eno mu Esada Radeljaša, pojave koja u bolja i pristojnija vremena ne bi smjela u novinama čitati unutrašnju politiku, a kamoli pomisliti da se njome bavi na višem niovu od brdsko-planinske mjesne zajednice.

Dino Konaković ili neki drugi Dino Konaković, posljedica je krivo raspoređenog osjećaja samokritičnosti, prema kojem se, uz ostalo, ozbiljni razlikuju od neozbiljnih. Dok prvi pretjeruju, pa im život prođe u propitivanju mogu li, smiju li, barem pokušati ovo ili ono, drugi se naljute ako im se kasno ponudi da se ostave, recimo, veterine u Tarčinu i preuzmu vođenje Ujedinjenih naroda. Takvi se, kada jednom uteknu iz anonimnosti, u nju ne vraćaju žive glave.

Tamo gdje nema ničega i mali pomaci ka, uslovno rečeno normalnosti, su poput odlaska na Mjesec. Kada je Konaković nešto radio u Košarkaškom klubu „Bosna“, taj je tim igrao regionalnu ligu, Skenderija je bila uredno ispunjena publikom i na domaćim utakmicama nije bilo kao na koridi. E, kada su računi došli na naplatu, ispostavilo se da je kratkotrajni privid napretka preplaćen. No, naš je junak već bio među novom rajom, na adresi na kojoj odgovornost ne stanuje i tamo je za čas isplivao. No, to i nije neko čudo: u Glavnom odboru te stranke – SDA, da ne bude zabune - ima ljudi koji, primjera radi, nemaju pojma ko je Marlon Brando.

Konaković ili neki drugi Konaković, nije uzrok ničega, već posljedica maloprije pomenute samokritičnosti onih koji bi trebali biti društvena elita: svaki dan njihovog premišljanja, širio je i širi manevarski prostor likovima kod kojih ambicije ignoriraju mogućnosti i ne postoji određeni prihvatljivi oblik ponašanja, već je prihvatljiv svaki koji donosi određenu korist. Ovaj, kao i bilo koji drugi Dino, se tu savršeno uklopio: red šuplje, pa nabavka građevinskog materijala za kuću na, normalno, Poljinama i za kraj, umjesto kontraargumenata kritičarima – optužba da su zlobni.

Često se i od pametnih ljudi može čuti kako Bosni i Hercegovini i njenom političkom životu trebaju novi, mlađi ljudi, koji bi, kao, mogli izaći iz lavirinta kojim tumaraju dinosauri bez učinka, osim ako pod njim ne podrazumijevamo umnožavanje privatne imovine. Lijepo to zvuči, ali je malčice drukčije u praksi. Čim se kakav omladinac ukaže, odmah pokaže kako je od starijih kolega savršeno naučio sve što ne treba znati. SDA ima svoje dine i konakoviće, SDP damire i hadžiće, dok SBB tek treba bljesnuti. Tek će to biti veliki prasak ničega: dokazala Edina Latif.

Đuturumi

U svakom društvu na ovom svijetu ima ljudi koji čvrsto vjeruju da, bez obzira na to što nisu probali, znaju svirati violinu ili voziti avion. Zrela se društva od onih drugih, u kakve spada i ovo naše, razlikuju po tome što prosječni i oni gori, ipak, skrivaju ambicije u strahu od općeg podsmijeha, od združene reakcije i medija i javnosti na krivo, bukvalno shvatanje definicije demokratije kao poretka u kojem svi imaju pravo da biraju i budu birani. U Bosni i Hercegovini je, vidimo, obrnuto, a Konaković niti je rijedak slučaj niti jedini kojem bi trebalo biti, a nije smiješno to što ga neko uopće ozbiljno pita hoće li, zaista, biti premijer.

Također, niti je prvi, ni jedini, ni posljednji, čiji je ulazak u politiku i začuđujuće brz uspon, razlog da se poželi dug život dinosaurima s višedecenijskim stažom po skupštinama i vladama.

Kakvi su im nasljednici, stranački đuturumi su nam, jednostavno, zlatni.