Historijsko NE

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Prije malo manje od dva mjeseca, Švicarci - kako bi mi to rekli pazeći da se ko ne uvrijedi - bez obzira na nacionalnost i maternji jezik, su oduševili lijevu polovinu, barem, balkanskog svijeta. Njih 130.000 je potpisalo peticiju kojom se traži raspisivanje referenduma o uvođenju bezuslovnog temeljnog prihoda za sve, ali sve građane te složene države. Na Trgu konfederacije u Bernu, članovi dvije udruge – frankfone „Biern“ i njemačke „Initiative Grundeinkommen“ – izveli su performans u kojem su na ulicu prosuli četrnaest tona kovanica, zahtijevajući izmjenu Ustava i unošenje članka prema kojem: „Savezna država brine o uvođenju bezuslovnog temeljnog prihoda. Svrha bezuslovnog temeljnog prihoda je omogućiti cjelokupnom stanovništu život dostojan čovjeka i učestvovanje u javnom životu. Zakonom se posebno uređuje financiranje i visina bezuslovnog temeljnog prihoda“.

U nedjelju, dvadeset i četvrtog oktobra, u Švicarskoj nije održan taj, ali jeste referendum o ograničavanju plata direktorima i menadžerima, te određivanju omjera najniže i najviše zarade u odnosu jedan na prema dvanaest. Inače, prije samo tri decenije, odnos najmanje i najveće plate u istoj toj Švicarskoj je bio jedan na prema šest, a danas je u nekim tamošnjim kompanijama najveća plata čak dvije stotine i nešto puta veća od najmanje! Uglavnom, šezdeset i šest posto Njemaca, Talijana i Francuza, dakle Švicaraca, je glasalo protiv, čime su omogućili privilegovanoj kasti da se enormno bogati na tuđem radu. No, nije to uopće tako loša vijest kako se čini na prvi pogled. Istina, tih famoznih jedan na prema dvanaest, u odnosu na užasnih jedan na prema dvjesto i nešto, izgleda skoro pa savršeno, baš kao što istih tih jedan na prema dvanaest, u poređenju sa onih jedan na prema šest, nije ni blizu razumnoj podjeli prihoda. Zapravo, ono što su Švicarci odbili i nije vrijedno prihvatanja: svaki omjer u kojem je najviša plata oko deset puta veća od najmanje, potcjenjivački je za vlasnike rada, one koje kapitalizam jede brže nego revolucija svoju djecu

Kerberi

Da smo mi ono što su nam na izlaznim vratima iz socijalizma obećavali da ćemo biti, dakle Švicarska, pa da se isto i ponašamo kao oni, ti Švicarci, direktor tvornice čačkalica u Gornjem Vakufu, može i Donjem, a i u Uskoplju, u kojoj je najniža plata pet stotina maraka, nastavio bi zarađivati dvadeset hiljada, umjesto samo šest. Isti taj direktor, naravno, kako bi proizvod učinio jeftinijim i, posljedično, traženijim, mogao bi, smanjujući plate redom, najnižu svesti na, recimo, tristo devedeset maraka, pa zahvaljujući povećanju profita tvornice, svoju povećati, ako hoće, na trideset hiljada. Da je referendum završio drugačije, zarada direktora koji bi platu sa pet stotina, smanjio na tristo devedeset maraka, bi bila skoro četiri hiljade i sedamsto. Dakle manje, ali ne i malo. Daleko je četiri i sedamsto od malo i u bogatijim društvima od našeg. Sa tim parama je, jednostavno, moguć život dostojan čovjeka i učestvovanje u javnom životu, kako bi rekli oni sa Trga konfederacije. Sa tristo devedeset maraka, znamo iz vlastitog iskustva, nije.

Bogatstvo manjine i enormni prihodi njihovih kerbera sa menadžerskim ugovorima počivaju na izrabljivanju radnika, svejedno je gdje, u Bosni, Švicarskoj ili Bangladešu, samo su druge cifre u igri. Recimo, radnik u tekstilnoj industriji u maloprije pomenutom Bangladešu, crnči mjesec dana u očajnim uslovima za oko trideset eura. Bogatstvo vlasnika fabrike u kojoj se, recimo, šiju majice na koje se kasnije lijepe globalno prepoznatljivi znakovi, mjeri se stotinama miliona dolara. Švicarski radnik u daleko boljim uslovima, međutim, radi za oko dvjesto puta manju platu od menadžera! Za profit vlasnika se, je li, ne pita. Naš, bosanskohercegovački radnik, najčešće ne radi nigdje. A ako radi, malo mu je, jako malo bolje nego onima u Bangladešu. Švicarska, jebi ga, nismo postali. Zapravo smo, kada se malo usporedi bolja prošlost i grozna sadašnjost, to, ta neka Švicarska, prestali biti.

„Omogućavanje dostojnog života svim građanima je zapravo jedini pravi smisao države, svi drugi smislovi su neozbiljni“, napisao je povodom švicarskog refernduma o bezuslovnom temeljnom prihodu, novinar Slobodne Dalmacije Damir Pilić. Države u kojima nisu - i to strogo! – ograničeni prihodi manjine, već su samo definirana najniža primanja većine, dakle one u kojima raspodjela dohotka ovisi o tome koliko su najvišepozicionirani pohlepni, svoj pravi smisao ne ispunjava, ma kako se zvale i kakvo im uređenje bilo.

Naravno, protiv ovakvog ograničenja će se, u roku odmah, pobuniti vlasnici buregdžinica i tvornica namještaja, direktori fabrika felgi i dnevnih listova, jer su u svoje obrazovanje ulagali, snose rizik od neuspjeha, bez njihove sposobnosti svaki će proizvod završiti tek u skladištu ili na otpadu... I sve je to skoro tačno. Samo što neuspjeh istom tom, stresu i povlasticama izloženom menadžeru donosi život sa ušteđevinom i(li) otpremninom, a najčešće oboje, dok radnika čekaju ulica i biro kao okupljalište nepotrebnih. Također, još se na ovom svijetu nije rodio direktor, menadžer, taj neki ud, ko je prodao nešto što nije i nikada neće biti stvoreno. U prijevodu: neka neko osnuje kompaniju što prodaje stanove koje niko nije napravio, novine koje niko nije napisao, stablo od kojeg mogu nastati čačkalice - samo ga treba malo nacijepati, burek koji nije ispečen, majicu koju niko nije sašio, nevidljivu ratkapu, pa ako uspije, eto mu sav profit i još plata koliku hoće.

Dervo Sejdić i Jakica Finci

Dok se nesuđeni Švicarci, mi, konstitutivni narodi, plus Dervo Sejdić i Jakica Finci, glođemo, oni pravi, bez obzira na nacionalnu pripadnost, su donijeli odluku koja rijetkima i dalje omogućava da budu odvratno plaćeni. Kratkoročno su, dakle, legitimirali vlastito izrabljivanje. Dugoročno, jedini pristojan omjer za koji se vrijedi boriti je onaj kojeg su imali prije trideset godina: jedan na prema šest. Plus ograničenje profita i vlasnika i kompanije, uz obavezu ulaganja svake pare iznad limita u nova radna mjesta ili, ako za njima zbilja nema potrebe, predaju državi čije usluge i infrastrukturu koriste i čiji im građani stvaraju vrijednost.

E to je ideal za koji se socijalisti bilo gdje, računajući i nas, trebaju boriti. Sve drugo je ili ćorav posao: uzaludno nadmetanje sa onima što se patriotizmom – nakon što, recimo tako, svakodnevno stvaraju potrebu za njim - koriste kao pomagalom u održavanju sistema opće pljačke i najgoreg izrabljivanja; ili preuzimanje glavne uloge u činjenju zločina. U slučaju nesuđene Švicarske - oboje. Za prvo vidjeti pod SDP, za drugo pod SNSD.