Golać na pivi

Piše: Emir Imamović

Sudijska karijera Edina Golaća je, izgleda, pala nekoj stvari za uši i to zbog piva. Ne, nije Golać sjeo na po jednu, mahnuo dvanaest, popravio se rakijom i onda, sukobljavajući se sa gravitacijom, otišao suditi utakmicu, pa negdje u šezdesetoj minuti, dok ga je alkohol popuštao, žedan k'o kamila i mokar od znoja kao čep, svezao šamarčinu stoperu koji mu je pokušavao objasniti da je išao na loptu i da nije nimalo kriv što protivničkog napadača upravo odvoze u Pokop. Znate kako to izgleda, vidjeli ste: igrač sa brojem dva usmrti protivnika i onda rukama po zraku crta loptu, na koju je pošao prekjučer, ali su mu se na putu našle nečije noge... I to i bi.

Bh. sudija Edin Golać provalio u bar i ukrao pivu

Edin Golać je, jednostavno, imao tu nesreću da u Evropskoj fudbalskoj federaciji radi neki čudan svijet, potpuno neinformiran o prihvatljivim oblicima ponašanjima u domovini, do jučer perspektivnog, od jučer bivšeg nogometnog sudije.

Pozvalo, dakle, Golaća – ime je, prezime tačnije, znak – iz UEFA-e da sudi na Futsal kupu u Škotskoj i on je, normalno, otišao. Sudio, sudio i ožednio, kad ono, hotelski bar – zatvoren. Kud će, šta će, Golać je obio bar, uzeo pivo i popio ga, garant, na eks. Do tog trenutka je on, Edin Golać, bio jedan od najcjenjenijih arbitara u bosanskom – što nije nešto – fudbalu, ali i u UEFA-i, što, obzirom na rejting našeg, dogovorno diletantskog nogometa, uopće nije mala stvar.

„Od Bosanca se može svemu nadati. Godinama živi kao pametan čovjek, a onda sve učini da bi dokazao da je budala“, kazao je Meša Selimović. Problem sa Golaćem je,međutim, u tome što on do sudnjeg dana neće shvatiti gdje je, zaboga, pogriješio. I šta ga sad tu još jebu zato što na engleskom zna reći hotel i faul, iako je poznavanje tog jezika obavezno za međunarodno fudbalsko suđenje? Uostalom, to što nije znao objasniti otkud on u zatvorenom hotelskom baru i to sa pivom ruci, ne mora značiti ništa: Golać je piće platio, kad se već moralo!

Nesretni Edin Golać je, ustvari, tipičan predstavnik nas i naših bosanskih društava: nedovoljno obrazovan, još manje odgovoran i operiran od svakog osjećaja uljudnosti i odgovornosti. Društva su, inače, onakva kakve su im elite. Edin Golać nije pripadnik bosanskih elita, već samo reprezent zajednica čiji se najugledniji članovi ponašaju kao i on, pa još sto puta gore.

Ja, dakle, potpuno razumijem čuđenje Edina Golaća zbog UEFA-ine strogosti. Je li, uostalom, legendarni upravnik goraždanske pošte Hadžo Efendić bio ambasador BiH u Austriji i Švicarskoj, a da od tri zvanična jezika u te dvije države nije znao niti jedan, kao što na engleskom nije znao reći ništa osim hotel? Je li Muhamed Šaćirbegović zastupao BiH pri Ujedinjenim narodima i slobodno vrijeme novcem diplomatskog predstavništva igrao barbut? Kako li, bez problema naravno, kao bosanski konzul u Berlinu radi Tomislav Limov, govornik maternjeg i niti jednog drugog jezika? Kojim su ključem – Silajdžićevim, znamo – vrata diplomacije otvorena Jasinu Ravašdeu, koji od svih jezika svijeta najlošije poznaje one službene u BiH? Nije li, a jeste, nekakav Pero Barunčić, kao ambasador u Kini, od bosanske delegacije uzeo 300 eura za platiti večeru koju je već platila Ambasada? Možemo ovako koliko treba, sve do depeše iz Londona u kojoj djelatnica Ministarstva vanjskih poslova obavještava zvanično Sarajevo da je u sklopu svojih aktivnosti hranila kraljičinog konja. Pa još malo više...

A možemo i drugačije: da li su Hamzaliji Ibriću Jati, omiljenom financijeru Silajdžićeve Stranke za BiH, obijena vrata Tuzlanske banke, nakon što je zafalilo para? Je li svijet hotelijerstva otvoren Aliji Budnji, električaru sa periferije Sarajeva, zato što je u SDA ili zato što se računalo da će sam raditi struju u ruševinama hotelskog kompleksa? Sjećamo li se, a sjećamo, otvaranja tvorničkih kapija pajserima, da bi investitori lakše ušli i još brže otišli, ostavljajući pustoš? Ne uđe li, kada god djeci zatreba para, Milorad Dodik u budžet Republike Srpske k'o Edin u zatvorenu kafanu? Služe li nama, uostalom, izbori da promijenimo vlast kako bi ta ista vlast promijenila direktore javnih preduzeća i novac telekoma i elektroprivreda stavila pod svoju, umjesto pod zakonsku kontrolu?

I otkud, majku mu, tolika frka oko jedne pive za laku noć, kada savjetnik Željka Komšića, Amir Ibrović, kako tvrdi Wikileaks, vodu okusi samo dok pere zube?

Naša je nesreća u tome što smo postali imuni na sunovrat civilizacije oko kuće. Ne postoji, naime, više ništa, od diplomatskog skandala, preko pljačke porodičnog srebra, do bizarnih ispada poput Golaćevog, na što nećemo odmahnuti rukom. Naviknuti na sramoćenje, više se nemamo snage niti stidjeti zbog drugih. Mirenje sa propašću, započeto, valjda, onoga trena kada se zloupotreba položaja počela nazivati snalaženjem, a gola pljačka javnog novca – poslom, dovelo je, na kraju, do toga da je ponašanje poput Golaćevog uobičajeno: nije taj nesretnik uopće mislio o posljedicama sumanutog obijanja hotelskog bara, jer dolazi iz svijeta u kojem posljedica za neodgovorno, bezobrazno, nasilničko ponašanje - nema. Kao što mu nije palo na pamet da zbog karijere upiše kurs engleskog jezika, jer živi tamo gdje jedino znanje nije potrebno za napredak.

Dubina naše propasti nemjerljiva je iznutra. Edin Golać je izašao u vanjski svijet i na jednom pivu, pa preko vlastite, kasnonoćne gluposti shvatio u kakav smo anticivilizacijski ambis upali. Pa se još na njega navikli toliko da više nije jasno: znamo li se mi, uopće, ponašati drugačije osim kao golaći ili ne znamo kako se suprotstaviti onima što mislje da zakon služi da bi se izigravao, a pravila da bi se kršila?

Niti jedan od mogućih odgovora, pri tome, ma koliko bio tačan, nije dobar. Daleko je, zapravo, jako daleko, od dobrog. Kao Edin Golać od evropskih fudbalskih sudija i njihovih manira.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: imamovic@radiosarajevo.ba