Diletanti profesionalci

U jednom od bezbroj medijskih nastupa, bivši fudbaler Željezničara Nikola Nikić je pričao kako ga je neko nekada nagovorio da se zbog statusa u ekipi žali tada i svom, a inače najboljem treneru u Bosni i Hercegovini ikada, Ivici Osimu. Uvježbao je Nikić nastup: stotinu puta ponovio rečenice da je jedno od najbržih jugoslavenskih krila, da su mu centaršutevi kao navođene rakete, da je ovo, ono i da, sve u svemu, zaslužuje da ga se više pazi. Kada je konačno došao do Osima, uzdahnuo je duboko, stao u stav mirno – jer se pred Šefom drugačije ne stoji – i sve što je uvježbao i izgovorio. Osim ga je, naravno, saslušao, a onda, prema Nikićevoj interpretaciji, blijedo pogledao i kazao: „Daj ba, Nidžo, odjebi“.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Nije, naravno, Nikić bio najsretniji ovakvim raspletom, ali mu nije palo na pamet da ode kukati u Oslobođenje, Sportske novosti i Tempo, niti je iz protesta na utakmici protiv Vardara, umjesto u protivnički šesnaesterac, centrirao na tribine. Da jeste, na njima bi dočekao penziju.

Sreća Nikole Nikića je u tome što ga nije trenirao Sir Alex Ferguson: kada se njemu suprotstavio David Beckham, ters iz Škotske ga je opalio kopačkom u glavu. Uskoro ga je i prodao.

Pitalo je jednom Ryana Giggsa smije li nakon oko sto pedeset godina igranja za Man. United i Fergusona, trenera nazvati imenom. „O, ne“, odgovorio je veliki i vječni Giggs i za magazin Four-Four-Two pojasnio kako se, bez obzira na to što obojica osjećaju kako su oduvijek zajedno, za sve silne godine ništa nije promijenilo u odnosu između njega i Fergusona. U prijevodu: Alex naređuje, Ryan sluša bez pogovora.

Igra

Sjećamo se, nije davno bilo, vremena u kojem je drugi Manchester, onaj plavi, dakle City, trenirao Roberto Mancini. U njegovoj postavci ekipe, Edin Džeko je uglavnom imao mjesto na klupi. Često je o tome pitalo Džeku i on bi svaki put kazao kako je profesionalac, kako trener odlučuje i da mu je ostalo samo da radi i čeka šansu.

Ima u tom fudbalskom svijetu stvarno svakakvih ljudi među trenerima i imaju oni baš raznoraznih metoda i zahtjeva. Recimo, Emiru Spahiću, kapitenu nogometne reprezentacije BiH, je jedan od takvih branio da pije coca-colu. Što? 'Nako. Moglo mu se. Tako je Spahić u torbi, pored opreme, morao nositi i bocu cole, pa je piti krišom, poslije treninga, pazeći da ga niko ne vidi.

„Otvoreno sam rekao i njemu i Spahiću na sastanku da ja odlučujem ko će igrati. Kada oni budu izbornici, neka biraju koga hoće, ali dok sam ja tu neće. Razumljivo je da ste vezani za nekog s kim ste godinama u sobi i da vam nije drago kada te osobe nema. Ima i ljutnje, to znam po sebi. I ja sam bio igrač, ali nikada nisam prigovarao treneru zbog toga. Neće ni Džeko i Spahić. Bar ne dok sam ja tu. Preko tih stvari moraju preći i u utakmicu ući punog gasa, a ne ljuti i neraspoloženi. Oni se moraju skoncentrirati na igru, a ne na to koga selektor zove“, izjavio je selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, Safet Sušić, komentirajući probleme u nacionalnoj selekciji.

Trebalo je to biti najmanje sto pet minuta odmora od stvarnosti – dva poluvremena plus odmor između, da pripreme za gledanje utakmice i naknadne analize uz pivu ne računamo – a pretvorilo se u troskok po navijačkim živcima. Hajde što nas je Egipat raskovao, utakmica je prijateljska, pa se poraz lakše podnio. Manji je problem to što smo izgledali očajno, a veći, daleko veći, što su se igrači ponašali kao ljuti amateri. I prije susreta, dok su išli kukati treneru, a i poslije, kada je dvadesetsedmogodišnjeg Edina Džeku pred trenerom zastupao tata, a on, Džeko, preko medija pitao selektora zašto ga nije zamijenio iako su se tako dogovorili. Naravno, nema u svijetu profesionalnog fubala ničega prirodnijeg od dogovora trenera i igrača o tome koliko će prvi drugome dati minuta na terenu.

Igranje za reprezentaciju nije ni dužnost, niti obaveza, moglo bi, ali ne mora, biti čast. Odluka da se, dakle, nešto radi eto tako, iz ljubavi, patriotizma, hvatanja bolje cijene pred prijelazni rok, svejedno je, ne znači suspenziju pravila iz svijeta surovog profesionalizma. A u njemu, znamo, postoji hijerarhija i poštuje se bez suvišnih zašto. Može, ko mu brani, ljutiti igrač ne slaviti gol i ne radovati se sa suigračima, ali ako uopće misli igrati, onda ima da sluša i da izvršava ono što mu je u opisu posla. U protivnom, klupa za rezervne igrače postaje tek stanica na putu za tribine.

Kada je Zvjezdan Misimović otišao iz Wolfsburga, kao zamjena je iz Juventusa došao Brazilac Diego, danas nogometaš Atletica iz Madrida. Ubrzo je krenulo nekakvo natezanje oko njegovog transfera, on je tu nešto komplicirao, nevažno šta, i Felix Magath - uz sve ostalo i bivši trener Edina Džeke - ga je jednostavno izbacio iz ekipe! Pri tome, Wolfsburgh sa Diegom je bio bolji nego bez njega. Nije, međutim, njegov posao bio da pametuje, već da sluša Magatha, makar mu ovaj rekao da pomete svlačionicu.

Od Zagreba do Skoplja

O tom, očito kolektivnom, mentalitetskom problemu se priča od Zagreba do Skoplja. I uvijek isto: kada neki naš čovjek ode u Njemačku, čim izađe iz voza u Munchenu, počne se ponašati kao da je tamo rođen; ne pljuje po trotoaru, smeće baca u kontejner, ulicu prelazi na pješačkom, ne kasni na posao, na istom tom poslu fakat radi, ne parkira tamo gdje je zabranjeno, općenito je ekonomičan... No, čim se vrati u Karlovac, Žepče, Paraćin, Nikšić, Tetovo, gdje već, dobije pomračenje zdrave pameti.

Među fudbalskim reprezentativcima Bosne i Hercegovine, očito, ima onih sa gastarbajterskim manirima: sve što ne smiju u klubovima – a ne smiju ništa osim raditi svoj posao – gledaju da istjeraju u reprezentaciji. Hladni profesionalci postaju bezobrazni amateri kada obuku dres čije se nošenje ne plaća.

Mogu igrači o Safetu Sušiću misliti šta god hoće, mogu žaliti zbog nepozivanja Ibričića i pozivanja Sušića, čuditi se olakom zaboravljanju Elvira Rahimića Generala, pitati se – ali u sebi – do kada ćemo pokušavati igrati bez zadnjeg veznog i šta ćemo, ali tačno, ako se uoči Svjetskog prvenstva ili na njemu povrijede i Misimović i Pjanić, promišljati odluku da ne poziva igrače koji ne igraju u klubovima (što jeste normalno, ali samo u onim zemljama koje imaju taj luksuz)...  No, dok je Pape selektor, izbor koji imaju je prokleto jednostavan: ili neće prihvatati pozive ili će poštovati činjenicu da odluke donosi on. Ostali ih provode, ma kakve bile. Sve drugo je put do diletantizma, kao najvišeg stepena amaterizma, u kojem će reprezentacija istinski predstavljati državu u kojoj je propast prirodno stanje.